Prije 30 godina osnovali postrojbu, danas premijera filma o tim danima ponosa

Na današnji dan prije 30 godina oko 10 sati, 160 uglavnom Križevčana napustilo je grad kao prva vojna postrojba, po zadaći koju je noć prije Željko Topolovec dobio od Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske i načelnika Antuna Tusa. Mislili su da idu prema Čazmi i rijeci Česmi kod sela Narte. Predviđalo se da će vojska iz Bjelovara baš tuda krenuti prema Okučanima i oni su trebali spriječiti izvlačenje.

Nismo znali na koliko dugo idemo. Kad smo bili negdje kod Bukovja ugledali smo veliku eksploziju. Ogromna gljiva dizala se prema nebu. Tad sam se pitao kamo idem i tko će se od nas vratiti“, prisjeća se Topolovec, ratni zapovjednik 15. Mješovitog protuoklopnoga artiljerijskog divizijuna (Mpoad) iz Križevaca. Taj 29. rujna 1991. računa se kao datum osnivanja postrojbe u kojoj su bili dragovoljci Zbora narodne garde, Križevčani iz pričuvnog sastava dotadašnje vojske i četvorica profesionalnih vojnika iz sastava bivše vojarne Jadranko Olujić, Miodrag Dedeić, Božidar Pavlinić zvani Tetec i Željko Topolovec.

Situacija u okruženju je bila otprilike ovakva: kad je 17. rujna predana vojarna u Križevcima, ništa u okruženju još nije bilo oslobođeno, ni Varaždin, Koprivnica, Bjelovar, Dugo Selo. Mi smo odjednom dobili ogromne količine naoružanja, streljiva i postrojbe su se okolo naoružavale, ali bojali smo se da nas netko ne napadne“, priča Topolovec. Tadašnji Krizni stožer je razmišljao da se organizira neka postrojba pa su se obratili Koprivnici u kojoj vojarna još uvijek nije pala, i ponudili naoružanje, ali Koprivničanci nisu htjeli osnovati zajedničku postrojbu pa je Glavni stožer prihvatio prijedlog da se u Križevcima formira veća topnička postrojba. Topolovec je mogao čekati zapovijed Glavnog stožera da ga rasporede bilo kud u Hrvatskoj, ali osjećao je da mora nešto napraviti u ovom kraju.

Tu sam odrastao, tu mi je obitelj, prijatelji. U vojničkom smislu imao sam ogromno iskustvo. Svako skladište sam poznavao i znao sam koliko je tamo streljiva, znao sam čega je sve bilo tu u križevačkoj vojarni i bojao sam da ne dođe do kakvih nesmotrenih puškaranja s bilo koje strane jer bi bilo puno žrtava. Oni su bili naoružani do zuba, u tehnici su bili nadmoćni. Srećom, do toga nije došlo jer kad sam izašao i vidio čime je grad naoružan – imali su lovačke puške, zastarjelo rusko oružje, tzv. špagini, pitanje je kako bi to završilo“, objašnjava.

Postrojba je umjesto u Čazmi, završila u Novskoj i na ratištu je ostala 275 dana bez odmora. Za to vrijeme srušili su jedan avion, pogodili osam tenkova i četiri transportera, 15 motornih vozila, dva kamiona sa streljivom. Nakon devet mjeseci, 29. lipnja 1992. napokon su se vratili u Križevce, ali bez sedmorice kolega.

Njihova imena su Ivan Kordiš, Zrinko Živičnjak, Tomica Sušnić, Živko Antolić, Ivan Jukić, Dražen Jačmenjak i Dalibor Palčić. Još imam njihovu sliku u glavi. Kad govorim o njima, imena im izgovaram uvijek istim redom – onim kojim ih obilazim svake godine 10. prosinca na dan kad su stradali i na dan Svih svetih“, priča Topolovec.

U sjećanje na njih, članovi postrojbe počeli su pred četiri godine raditi dokumentarni film koji će baš danas u Kinu Križevci premijerno pokazati članovima njihovih obitelji i suborcima. U filmu su korištene fotografije Marcela Kovačića, koje je snimao za kratkotrajnih primirja, video materijal iz Zavičajne zbirke Sajko te privatne fotografije križevačkih branitelja. Režiju potpisuje zapovjednik postrojbe Željko Topolovec, snimatelj na lokacijama na kojima je 15. Mpoad ratovao 275 dana kod Novske je pripadnik ove ratne postrojbe Stjepan Belušić, a montažeri su Tomislav Belušić, Antun Radmanić i Željko Topolovec. 

Vezano
Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno