‘Cenzura sreće’ Tee Hatadi u Galeriji Matice hrvatske

Tea Hatadi, mlada višemedijska umjetnica rodom iz Križevaca, predstavit će se u petak 8. veljače 2013. u 20 sati u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu videoinstalacijom “Cenzura sreće: work in progress 2012./2013.”, kojoj kameru, montažu i obradu zvuka potpisuje Igor Juran. Prema riječima kustosice Branke Benčić, “Cenzura sreće” je zamišljena kao videoinstalacija koja uključuje niz povezanih video zapisa snimanih metodom intervjua. Formira se kao rad u nastajanju, otvorenog je početka i kraja, neograničenog trajanja, a u pojedinim se etapama prezentacije izlažu dijelovi snimljenog materijala kao fragmenti radnog procesa, dok se slaže i strukturira kao niz kombinacija različitih elemenata video isječaka.
– Stavljajući pred publiku cenzurirane aktere / siluete sa blagim tonskim nijansama sepije, ne dajem potpunu sliku već oslobođenu suvišne scenografije stvaram meditativnu točku u kojoj promatrač dobiva dojam gledanja u ogledalo te traženja sebe unutar priče aktera, ističe o svom radu sama umjetnica. Izložba ostaje otvorena sve do 23. veljače 2013. od utorka do petka 13-19 sati te subotom 11-13 sati.

Iz predgovora: “Karakter snimljenog materijala pruža različite mogućnosti njegove prezentacije i izmjene u različitim galerijskim/izložbenim situacijama, te prostornim dispozicijama – od linearne strukture jednokanalne projekcije, do višekanalne prostorne organizacije i instalacije strukture mozaika. Namjera je da se Cenzura sreće kontinuirano gradi izrasta u audiovizualni arhiv izjava, misli, sjećanja snimljenih sudionika. Autorica ističe kako radi s idejom koja se formira u međuprostoru od posljednje do nove realizacije. Tea Hatadi tako prati transformacije unutar vlastitog rada. Kako je jednom prilikom i sama zapisala: “bilježenjem prvotnog stanja rada, ali i stanja nakon određenog vremenskog odmaka, istražujem i propitujem vrijednost umjetničkog djela u kontekstu sredine kojoj je povjeren te istovremeno pozivam promatrača na interakciju i komunikaciju s izloženim.”

“Osnovni formativni element djela predstavlja niz video intervjua sa sudionicima zagrebačke umjetničke scene. Protagonisti su impostirani frontalno, u formi portreta, plan blizu, a rasvjeta korištenjem kontra svjetla stvara zamračenu, gotovo stiliziranu siluetu figure, prikrivenog identiteta, dok središnji interes i motivaciju predstavljaju njihove različite izjave o sreći. Budući da se radi o umjetnicima, možemo primijetiti kako su situacije i okolnosti koji se vezuju uz sreću i zadovoljstvo različitog intenziteta i u relaciji s vlastitim umjetničkim radom ili nekim iskustvom koje pripada svijetu umjetnosti. Tea tvrdi kako se radi o “cenzuriranim intervjuima” – u kojima siluete govore o trenucima koji ugodno djeluju na njihov um, a proizašli su iz različitih vanjskih podražaja.“

“Do trenutka realizacije prve izložbe (galerija Matice hrvatske, Zagreb, veljača 2013) i aktivnosti koje su prethodile realizaciji videozapisa, za sudjelovanje u projektu odazvalo se oko dvadeset umjetnika, a snimljeni je materijal ovom prilikom organiziran u jedinstveni video dokument u trajanju od oko osamdeset minuta. U pismu kolegama umjetnicima, kojim ih poziva na sudjelovanje u svojem radu Tea definira sreću i širi društveni i medijatizirani kontekst u kojem ona postaje dio potrošačke logike kulture spektakla. Način na koji Tea Hatadi impostira i kadrira svoje goste, sudionike u radu, podsjeća na pseudo dokumentarne serijale komercijalnih televizija, na načine kojima medij televizije posreduje istinu o nekom događaju ili donosi njegovu rekonstrukciju.“

“Kodovi medija televizije koje prepoznajemo u Cenzuri sreće omogućavaju nam čitanje rada u određenom ključu koji je namjera umjetnice. Potreba da ovi stvarni ljudi, prikrivenog identiteta, koje međutim zbog uskog prostora u kojem funkcionira zagrebačka umjetnička scena – ipak prepoznajemo, iznose svoja osobna zapažanja, sjećanja, misli i stavove o sreći, nastaje kao reakcija na niz loših vijesti i pretvaranja unutarnje sreće u proizvode masovne potrošnje, od crne kronike, društvene, političke i ekonomske stvarnosti do trivijalnosti “celebrity” kulture.

“U vremenu kad je patnja lišena svakoga smisla, kad su iscrpljeni veliki tradicionalni i povijesni referencijali, pitanje unutarnje sreće ponovo izbija na površinu, postajući komercijalni segment, marketinški objekt kojeg se kupac želi domoći već spremnog za uporabu, bez napora, odmah i na bilo koji način – tvrdi Gilles Lipovetsky u Paradoksalnoj sreći.“

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.