H-M: Treće okupljanje umjetnika ‘Štaglinec – moja zemlja’, 16. lipnja 2007.


Prvi je dojam prilično zbunjujući. Pored ceste mnoštvo parkirnih (samo uvjetno ovakvo gomilanje auta pored ceste po grabama i neuređenim bankinama možemo zvati parkiranjem) automobila, čak i jedan autobus. Oko skromne kućice na parceli koja ne odaje nikakvu poljodjelsku, čak niti obrtničku djelatnost, okupljeno šareno mnoštvo. No nigdje u blizini ne održava se niti lokali nogometni derbi, čak niti ribički vikend…

Naprotiv, ovaj šareni svijet privuklo je društvance neokonceptualnih umjetnika, mahom performera, koji se već treću godinu zaredom okuplja na obiteljskom imanju ‘Moja zemlja’ jedne od najeksponiranijih hrvatskih performerica, Vlaste Delimar. Bio je priređen cijelopopodnevni program uz druženje i performanse domaćih i inozemnih autora. Odgledao sam i kamerom zabilježio većinu nastupa, te naravno, s posebnim zanimanjem i nastup naše ‘domaće’ snage, Križevčanina Saše Živkovića, koji je također imao svoj performans. Nažalost, nisam uspio zabilježiti sve do kraja, jer sam želio svakako stići na jedan drugi performas koji je bio najavljen za istu večer, prijenos Thompsonovog koncerta, koji je ipak zbog nevremena odgođen za sljedeći dan. Bez direktnog prijenosa. Ali tako je u životu, čovjek snuje… No prije nego se osvrnem na događaj i posebno na neke pojedinačne nastupe, ipak imam potrebu komentirati činjenicu da se u Križevcima i oko Križevaca odjednom, gotovo za redom događa nekoliko stvari.

U sklopu festivala ‘Culture Shock’, prošli mjesec Vlasta Delimar promovira svoj projekt ‘Hrvatski proizvod’, o čemu je već sve rečeno; Križevčanin Saša Živković gost je na susretu u Štaglincu, a već ovaj tjedan u Križevcima počinje novo značajno događanje, festival SUFFEST, kojega u suradnji s Austrijskim kulturnim centrom upriličuje udruga K.V.AR.K. i Saša Živković. Uz to, u međuvremenu, bilo je i nekoliko pojedinačnih izložba i nastupa suvremene umjetničke scene i novih tendencija, među kojima i zapažena samostalna izložba, opet, Saše Živkovića. Nastupe performera otvorio je na iznenađujući način Milan Božić. Živ zakopan, kao u horor-filmu (ili npr. u drugom dijelu Tarantinovog ‘Kill Bill’), polako se izvlačio iz zemlje, te na kraju, sav umazan glinom, obukao plavo odijelo, koje je također izvadio iz svog privremenog podzemnog počivališta. Ne znam je li još itko imao sličan komentar na ovu umjetničku postfiguraciju Adamovog nastanka iz gline, ali moja petogodišnja Estera popratila je nastup opaskom da se ‘striček ipak trebao oprati prije nego je obukao odijelo’. Slijedili su nastupi domaćih performera i gostiju iz Engleske itd., nizale su se ove čudne osobne i kolektivne priče, nastupi koji su bili prožeti neispričanim sadržajima i pričama, te oni koji su se bazirali na čistoj likovnosti performansa. Ili oni koji su nas ostavljali zbunjenima, treba li uopće tražiti drugu priču od one koja nastaje vidljiva na površini.

Publika, koja je isprva malo oprezno i distancirano promatrala performanse, kao što su nas učili da se umjetnička djela promatraju, ipak je pomalo, pa sve snažnije bila uvučena u nastupe. Tako je na kući bio ostavljen prostor za svojevrstan zajednički performans na temu arhetipizacije općih pojmova, s prostorom na kojem je trebalo pisati slobodne asocijacije uz pojmove ‘čovjek’ i ‘zemlja’. No potpunu interakciju s publikom ostvario je svojim radom Saša Živković.

U njegovom se nastupu ponovio motiv pranja nogu, no ovaj puta mlijekom! Iako je bilo prostora za slobodne asocijacije i spekulacije o značenju ovog performansa, o odnosu mlijeka i kože (poznato je da su ljepotice koje su jako željele ostati vječno mlade koristile mlijeko za kupanje), o debelom sloju bijele kreme na Živkovićevoj glavi, ipak je ovim radom dominirala čista likovnost prizora. Uz ovaj uspješni Živkovićev nastup, te time još jedan dokaz o žilavosti i živahnosti nove likovne scene u Križevcima, veže mi se jedna asocijacija.

Jednog dana kad netko bude pisao povijest likovne avangarde u Križevcima, prvo bi se poglavlje, koje će govoriti o junačkim počecima i konačnoj afirmaciji moglo zvati ‘Od štaglja do Štaglinca’.

Bilo je i pomalo egzotičnih situacija, kao npr. kada je usred ovog vrtloga novog, suvremenog i avangardnoga, tiha akvarelistica Janica rasporedila svoj pribor i u gužvi štaglinečke ‘Moje zemlje’ potražila svojih nekoliko kvadrata prostora za slikanje akvarela. Sasvim klasičnih akvarela. Na razini kontekstualizacije ovaj je prizor djelovao kao kvar na vremenskom stroju. Poput Borgesovog ‘Pisca Don Quijotea’, nesvjesno je izvela svoj performans, kojim je relativizirala svoj rad, ali i sve ostale ‘izložene’ radove. Prije nego dam neke zaključne asocijacije, još jednom naglašavam da mi suvremena umjetnost nije prvenstveni predmet proučavanja, te se ne osjećam dovoljno kompetentnim da dam neke određene sudove o viđenome.

Ipak, svojim iskustvom, kojim se usudim razlikovati ‘bonum et malum’, i uz opasku da je ovdje zasigurno bilo i onih koji su zalutali, priznajem da je te subote u Štaglincu doista dominirala ona mistična neuhvatljiva atmosfera, koju poznajemo iz velikih galerija, gdje se na okupu nalaze autentična umjetnička djela.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.