U gradu povijesti i kulture, u sklopu 7. Culture Shock Festivala, pred rasprodanim gledalištem (prodane su 32 karte, uz isto toliko uljeza i desetak predstavnika cvijeta križevačke inteligencije koja mahom živi u izbjeglištvu) u petak je bila šokantna večer u društvu dvojice veslača bez kormilara, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića.
Vodeći hrvatski satiričari progovorili su svojim specifičnim jezikom o našoj hrvatskoj stvarnosti. U briljantnom performansu pod radnim nazivom “Melodije križa i ovaca” dva hrapava vokala pričali su, čitali i opjevali sve ono čemu svjedočimo, što nas tišti i ono o čemu predugo šutismo, iako smo i sami željeli, a najčešće nismo umjeli artikulirati i izreći – krikom i bijesom naše nemoći.
Nikome od likova naše ružne i tužne svakodnevnice, onih koji nas truju iz saborskih klupa, TV-a i tiska nisu ostali dužni. Nikoga nisu zaboravili. Političku golotinju, pornografiju i perverzije nezabilježene od Kristova rođenja do danas, Dežulović&Lucić obukli su tek u proziran celofan korupcije, krađe, ljudske gluposti i pokvarenosti koja je našu “povijesnu zbiljnost” dovela na rub provalije.
U jednom momentu Dežulović je otvorio zbirku pjesama “malo poznatog hrvatskog pjesnika s prijelaza tisućljeća” i poveo prisutne na put oko svijeta u 10 minuta: “Pogledaj što Židovi rade Arapima, a onda opet što Arapi rade po Americi, što Amerikanci rade po Iraku, što Iračani rade Kurdima, Kurdi Nijemcima… Što su pak Nijemci uradili Židovima… Ma jebeš mi mater ako mi Hrvati nismo najnormalniji narod na svitu!”
Dva anakrona vokala i briljantan repertoar melodija iznjedrili su duete i solo dionice za pamćenje, mameći suze i smijeh prisutnih… “Establišment” nije primijećen u sali. Pomislih opet – i tako ništa ne bi razumijeli.
“Jebeš mi mater” ako sam od vremena šezdesetih i “Simona i Garfunkela” bio na boljem koncertu i slušao bolji duet.
Komentari su zatvoreni.