Cinehill, dobro nam poznati festival koji je kroz godine osvojio publiku projekcijama kod Planinarskog doma Kalnik približava se ruralnoj sredini Kalnika i Križevaca, što je prigodno često korištenom opisu Cinehill je festival sa zelenim tepihom. Uoči Cinehill večeri na Kalniku, naš Martin Topljak intervjuirao je Igora Mirkovića, direktora Cinehill festivala.
U sklopu Cinehilla na Kalniku danas s početkom u 21 sat gledamo Free Solo — Oscarom nagrađeni dokumentarac o Alexu Honnoldu i njegovom nevjerojatnom usponu na 918 metara visoki El Capitan, bez užadi i bez prostora za pogrešku. Sutra u 21 sat kod Planinarskog doma Kalnik gledamo Jedan obični incident — napeti crnohumorni triler osvete renomiranog iranskog redatelja Jafara Panahija, dobitnika Zlatne palme u Cannesu.
Cinehill je nastao nakon velikih promjena koje su uključivale i preseljenje festivala iz Motovuna. Kada danas pogledate taj proces, što se pokazalo najvećim rizikom, a što najvećim dobitkom?
– Sada shvaćam da nam je svima trebala promjena. Dvadeset i pet godina, koliko smo bili u Motovunu, puno je vremena. Rizik je, naravno, bio hoće li publika prihvatiti novu ideju festivala na zelenom tepihu, u šumi, na gorskom pejsažu, ali nakon tri godine možemo reći kako nam se čini da su i posjetitelji bili spremni za nešto novo. U biti, jedan prekrasni pejsaž zamijenili smo drugim, a ideja i koncept filmskog programa ostala je ista. Mi smo te divne pejsaže i posebna mjesta uvijek koristili kao promotivni mamac da bi ljudi došli na naše projekcije. S druge strane, jednako kao što je 1999. naša publika otkrivala unutrašnjost Istre, tako sada otkriva Gorski kotar. Zato bih rekao da smo, unatoč toj velikoj promjeni, ostali dosljedni.
Često ističete da lokacija nije presudna za identitet festivala, nego njegova ideja i program. Što po vašem mišljenju čini “duh” Cinehilla bez obzira na to održava li se u Motovunu, Petehovcu, Fužinama ili Kalniku?
– Trudimo se biti nepretenciozni i neformalni, filmove prezentirati maštovito i originalno. Trudimo se biti bliski s publikom, osluškivati kako im se što sviđa i dalje raditi u skladu s tim reakcijama. Tako se rodila i ova ideja da se širimo s našim programom po drugim lijepim mjestima, tako smo stigli i na Kalnik.
Kao redatelj i dokumentarist, gledate li filmski program drugačije od nekoga tko dolazi isključivo iz festivalske organizacije? Postoji li nešto što vas kao autora posebno privlači u odabiru filmova?
– Raditi filmove i birati filmove, to su dva posve različita posla. Povezuje ih ljubav – ništa od ovoga ne bismo radili da nam filmovi nisu istinski važni. U našem timu četvero ljudi uključeno je u selekciju, to su ljudi različitih generacija, spola, različitih filmskih ukusa. Vrlo se često ne slažemo u ocjeni pojedinih filmova, bude tu i žestokih rasprava, ali se slažemo u nastojanju da našoj publici moramo malo proširiti filmske vidike, pomoći im da budu u toku s najboljim i najposebnijim. U današnjoj ogromnoj ponudi nije se lako snaći i trudimo se biti dobar kompas onima koji nas prate.
U vremenu streaming servisa i sve veće količine audiovizualnog sadržaja, zašto su filmski festivali i dalje važni kao mjesta susreta publike i filma?
– Filmovi su dostupniji nego ikada, a upravo zbog toga najteže se u toj šumi snaći. No, festivali nisu sam najbrži način da doznate što je novo i dobro, oni su i mjesto susreta ljudi sličnih afiniteta, mjesto gdje se filmovi gledaju zajedno. Filmovi bez naknadnog razgovora polovično su iskustvo. Kada gledamo zajedno, smijeh je glasniji, emocije su kolektivne, iskustvo je zajedničko – i to je sigurno najbolji, najpotpuniji način za doživljaj pokretnih slika. Svojim programima želimo publiku stalno podsjećati koliko je gledanje na velikom platnu uzbudljivije od svih tih kompjutorskih i teve ekrana.
Ako biste morali izdvojiti jednu stvar koju biste željeli da posjetitelji ponesu sa sobom nakon ovogodišnjeg Cinehilla, što bi to bilo?
– Htio bih da prepoznaju osvježavajući mir naše male filmske oaze, koju smo namjerno sakrili od gužve i previsokih temperatura. Želimo biti mjesto ugode, koja spaja atmosferu šumskog piknika i vrhunski filmski program. Ako govorimo o Kalniku, doista bih htio da ljudi upoznaju Jafara Panahija, čiji je film Jedan obični incident bio jedan od najvažnijih filmova godine, a volio bih i da završetak našeg ovogodišnjeg druženja, zajedničko gledanje utakmice Hrvatska-Gana, svi zajedno dugo pamtimo po dobru.
Nalazimo se na Kalniku, okružuje nas prekrasna priroda, sela bogate povijesti i obližnji grad Križevci. Koliko poznajete ovaj dio Prigorja?
– Nedovoljno, naravno. I Gorski kotar jedva sam poznavao prije nego li smo tamo usidrili festival. Apsurd je time veći što sam dobar dio profesionalnog života radio kao novinar i proputovao Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ipak ne znam sve bisere ove prelijepe zemlje. Inicijativa je stigla od fantastičnih ljudi u Planinarskom domu Kalnik, oni su nas pozvali i predložili da napravimo seriju filmskih večeri. Oni nastoje oplemeniti svoj dom dovodeći kulturne sadržaje u popularno planinarsko okupljalište, a to je podudarno s našom idejom približavanja filma malim sredinama izvan kulturnih središta. Program je podržala Koprivničko-križevačka Županija, i tako smo se našli na istom poslu. Nadamo se da je ovo tek kamen temeljac za višegodišnji projekt.