Uspjesi Melite Brunović-Čondić, gospođe u svom četvrtom desetljeću, službenice u punom radnom vremenu u gradskom katastarskom uredu, impresivni su sportski podvizi. To dobro znaju samo oni koji su probali, u toj životnoj dobi, baviti se sportom i predali se nakon tri tjedna. Naglašavam – sportom, ne rekreacijom!
Njena predanost, ozbiljnost, apsolutno i njen talenat, zadivljujući je, kako na treningu, tako i posebno na utrkama. Njena spremnost da uči, poboljšava sitne nedostatke u pokretu dok hoda ili motoričke vježbe koje radimo kao nadopunu treningu, fantastična je. Njena predanost, ozbiljnost je inspirativna.
Prije utrke imamo svoj mali “obred”. Proučavamo startnu listu učesnica i učesnika, osobna najbolja vremena. Dogovaramo izvedbu, jer svaka trka ima svoju melodiju. Njenu i svoju nervozu i strah ponekad začinim šalom. Jučer smo bili u Radencima. Melita je imala utrku nordijskog hodanja na 10 km. Dok je drhtavim prstima stavljala startni broj na dres upitala me:
“Treneru, danas idemo pobijediti djevojke i dečke?”
“Ne, Melita, danas samo pobijedi žene… Prije sedam dana imala si utrku, tijekom tjedna jako smo trenirali za ovo danas. Rekao sam ti što su me naučile mudre glave – um zaboravlja umor, ali tijelo pamti.”
“Danas se jake slovenske nordijke bore za titulu državne prvakinje. Dok se one obračunavaju, tvoj je zadatak pratiti vodeće – do 7. kilometra, a onda ćeš promijeniti, spustiti ritam na ispod 7 minuta po kilometru. One te ne mogu pratiti. Ako i pokušaju, učinit ćeš još jednu promjenu od minutu-dvije i riješiti utrku.”
Uz stazu sam, na “ukradenom” biciklu, negdje blizu 7. kilometra. Čekam! Melita je na čelu mješovite žensko–muške skupine, lebdi asfaltom. Licem, očima, pita me:
“Smijem…?”
Podižem palac gore. U desetom koraku Melita se odvaja, odlazi kao da je vile nose. Do cilja su još 2,5 kilometra. Melita hoda svoju utrku… u cilj ulazi s velikom prednosti, uvjerljivo pobjeđuje još jednu utrku.
“Melita Brunović-Čondić, najbolja hrvatska nordijka, pobjednica 44. maratona i nordijskog hodanja!”
Dok trijunfalno ulazi u cilj na ekranu centralne bine veličine “sto kvadrata” slika je Melitinog slavlja. Tren iza prolaska kroz cilj, mladi, spretni komentator prilazi Meliti. Intervju “na vruće”, kad još s lica klize znoj i suze, kad nedostaje daha, kad progovaraju emocije. Bez računa, iz prve:
“Melita, kako je bilo?”
“Bila je ovo sjajna utrka. Toliko se toga događalo u sat vremena, ali sretna sam! Hvala Radenci, volim vas, hvala na pozivu, hvala svim ovim ljudima iz organizacije, hvala ljudima uz stazu, vidimo se i dogodine!”
“Hvala Melita, čekamo te, sve najbolje!”
Aplauz prati pobjednicu. Vraća se svojoj ekipi, slavlju. Brat, naš pouzdani vozač, prijatelji znani i oni danas stečeni okružuju pobjednicu. Eh da, gospodo moja, svaka utrka ima svoju melodiju. Melita prati “notni zapis” koji već dvije godine skupa skladamo. Zadovoljstvo je pratiti njenu izvedbu.
Pomalo smo umorni. Melita je punih ruku pokala i prigodnih poklona. Umor čini svoje pa se vozimo u tišini. Kišica tiho sipi, klizi po vjetrobranskom staklu, da budne drži budnim, a umorne na zadnjem sicu da se smire u kratkom snu. Negdje s neke frekvencije cvili tiha glazba. U jednom trenu, još pun dojmova, ubijam tišinu, glasno se nasmijem. Iza leđa čujem pitanje:
“Aaa… čemu se smijete?”
“Što sam ti rekao kad si pri prvom, slučajnom susretu upitala da li bi ti htio pomoći oko treninga, jer da samo hodaš, hodaš, uvijek istim putem, u istom ritmu…?”
“Uf, još vas čujem: Ja sam trkač i mrzim hodanje!”
Još se smijem sebi! Smije se i Melita.
S radija “na ful” slušamo solažu Vlatka Stefanovskog, “Nada”… da se naježiš!
