Branko Zorko rođen je u Prelogu, 1. srpnja 1967. Kao mladić iz međimurskog mjesta Hodošan dolazi na školovanje u Križevce, u Srednju gospodarsku školu, koju završava 1985. Na jednom školskom natjecanju u krosu 1984. u Križevcima zapaža ga prof. Drago Palčić i uključuje ga u rad AK Čelik Križevci. Otada su Palčić kao trener i Zorko kao njegov najznačajniji atletski pulen nerazdvojni na domaćim i svjetskim atletskim stazama.
U osamdesetim godinama prošlog stoljeća Zorko osvaja sljedeća odličja: prvak Hrvatske za juniore na 800 i 1500 metara (Zagreb, 1985.), juniorski prvak Jugoslavije na 1500 metara (Postojna, 1985.) i drugi na Balkanskim igrama (Kreta, 1985.). Sudjelovao je na Univerzijadi u Zagrebu 1987. i na Ekipnom prvenstvu Europe u Göteborgu 1987. Nekoliko godina kasnije, za vrijeme Domovinskog rata, bio u policijskoj stanici u Križevcima, ali kako nije bilo opreme, raspustili su ih i poručili mu da radi ono u čemu je najbolji – trči, i digne zastavu jer će to biti zamjena za deset pušaka.
Najvažnija osvojena Zorkova odličja su: Glasgow (1990.): Europsko dvoransko atletsko prvenstvo, 3000 m, 3. mjesto – brončana medalja; Genova (1992.): Europsko dvoransko atletsko prvenstvo, 1500 m, 3. mjesto – brončana medalja; Toronto (1993.): Svjetsko dvoransko atletsko prvenstvo, 1500 m, 3. mjesto – brončana medalja; Pariz (1994.): Europsko dvoransko atletsko prvenstvo, 1500 m, 2. mjesto – srebrna medalja; Helsinki (1994.): Europsko otvoreno atletsko prvenstvo, 1500 m, 3. mjesto – brončana medalja.
Branko Zorko u povijesti cijelog svjetskog sporta ima malo kolega koji su imali priliku sudjelovati na čak pet uzastopnih Olimpijskih igara. Zorko je svoj olimpijski ciklus započeo u Seulu 1988. kao jugoslavenski reprezentativac. Zatim trči za Hrvatsku u Barceloni 1992., Atlanti 1996., Sydneyu 2000. i najzad u Ateni 2004.
Zorkova karijera kao atletičara trajala je od 1985. do 2005. Kao tajnik Zajednice sportova Koprivničko-križevačke županije počeo je raditi 2006. Godine 1992. bio je dobitnik Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”. Najčešće je trčao utrku od 1500 m. Živi u Križevcima, za čiji je atletski klub i trčao tijekom cijele karijere, a čiji je danas i predsjednik. Trenirao je u Ratarskoj šumi u Križevcima, koja je kolijevka atletike u ovom kraju s prirodnom atletskom stazom u šumi.
Njegov osobni i hrvatski rekord na 1500 metara, postavljen 8. kolovoza 1998. na prestižnom mitingu Herculis u Monaku, iznosi nevjerojatnih 3:33,30. Taj rezultat i danas ga svrstava u sam vrh europske i svjetske atletike. Zorko je također vlasnik nacionalnih rekorda na jednu milju (3:52,64), 2000 metara (4:58,02) i 3000 metara (7:48,72). Uz to, bio je prvi Hrvat koji je probio mitske granice, pretrčavši 3000 metara za manje od osam minuta (1989.) i jednu milju za manje od četiri minute (1993.). Njegovi dvoranski rekordi na 1500 metara (3:38,05) i 3000 metara (7:49,29) također i dalje stoje kao svjedočanstvo njegove dominacije.
Među nezgodama i dogodovštinama s natjecanja ističu se: šipka mu je probila nogu pred nastup u Genovi, na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine trčao je u skraćenoj majici košarkaške reprezentacije, pred Svjetsko prvenstvo u Torontu 1993. morali su mu šivati hrvatski grb na dres jer nije bilo prave opreme, a grbove su sami šivali i 1994. godine u Helsinkiju na Europskom otvorenom prvenstvu, i to na Nikeove plave trenirke.
U sportskoj karijeri Zorko je najviše zaradio, prema vlastitim riječima, kao “zec” ili “pacemaker”, odnosno trkač koji na velikim međunarodnim mitinzima drugom trkaču dozvoljeno i dogovorno diktira tempo trčanja. Bez “zeca” je bilo nemoguće srušiti svjetski rekord na srednjim ili dugim prugama, a on je najčešće bio “zec” Haileu Gebrselassieju na utrkama na pet i deset kilometara.
Prometnu nesreću, nakon koje je ostao bez slezene, doživio je nakon Europskog prvenstva u Splitu 1990. godine. Novim automobilom išao je platiti račun u poštu u susjedno selo u Međimurju, a svemu je kumovala njegova brza vožnja, uska cesta i veliki traktor na zavoju. Da bi izbjegao sudar ulovio je bankinu, auto se nekoliko puta prevrnuo, a slezena je pukla. Prema njegovim riječima, triput je trebao umrijeti. Prva sreća bila je što su 200 metara od mjesta nesreće električari popravljali kablove pa voki-tokijem nazvali Dom zdravlja. Druga sreća bila je što su kola hitne pomoći bila u Domu zdravlja. Treća sreća bio je slučajni nailazak liječnika u čakovečkoj bilnici koji je otkrio unutarnje krvarenje i hitno ga operirao.
Hrvatskom športskom muzeju rado je darovao najznačajnija priznanja do kojih je dotrčao u karijeri. U nacionalnoj ustanovi koja čuva i promiče najvredniju hrvatsku baštinu bit će pohranjena i prva medalja koju je ijedan hrvatski sportaš osvojio za samostalnu Hrvatsku. Riječ je o brončanom odličju s Europskog dvoranskog prvenstva u atletici u ožujku 1992. u Genovi. Osim te medalje, tu je i bronca sa Svjetskog dvoranskog atletskog prvenstva 1993. u Torontu i dres – majica i hlačice, koje je nosio na toj utrci.
