Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Robert Pašičko za H-Alter: ‘Cijena energije mora biti realna’

Robert Pašičko: Hrvatska ima jednu od najnižih cijena električne energije u EU. Razlog je taj što pola naše proizvedene energije dolazi iz hidroelektrana koje su sagradili naši očevi i djedovi, no ovakva cijena je samo održavanje statusa quo. Netko treba priznati i glasno reći da uvozimo 50 posto svoje primarne energije, a ako uvoziš pola energije kao i pola hrane jasno da je prvi prioritet da smanjiš ovisnost o drugima tj. o uvozu. To je mjera suverenosti države, a nije mjera imaš li MIG-ove ili nemaš.

Hoće li i koliko poskupiti električna energija ove godine, nakon što je cijena iste te energije krajem prošle godine pojeftinila, što se događa s cijenom plina, mogu li građani podnijeti poskupljenje energenata, aktualna su pitanja koja se vrte hrvatskim medijima i političkim prostorom. No, što to zapravo znači ako se ovim pitanjima pristupa iz stajališta potreba trenutne političke situacije, a ne razmatranjem dugoročne energetske i razvojne strategije, za H-Alter govori Robert Pašičko, docent na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, jedan od suosnivača i član Zelene energetske zadruge i konzultant UNDP-a za niskougljični razvoj i alternativne financije.

U Hrvatskoj je cijena energenata bitno političko pitanje zadnjih dana. Kao konzultant UNDP-a djelujete u državama u kojima je energija besplatna poput Turkmenistana. Koje su posljedice toga, je li riječ o nečemu čemu bi trebalo težiti ili ipak nije?

U državama gdje se cijenama energenata populistički upravlja lako je vidjeti da sve prije ili kasnije dolazi na naplatu. Najbolji primjer je Kirgistan gdje radimo posljednje dvije godine na projektu Zelena sela u središnjoj Aziji. Zbog vrlo niske cijene koje su građani plaćali za energiju godinama se nije ulagalo u sustav jer novca za to nije bilo. U zimi 2009/10. kada su nastupile velike hladnoće, ljudi su stalno ostajali bez struje i smrzavali se, sustav je pucao zbog neodržavanja i neulaganja. Vlast je planirala sagraditi novi dalekovod prema Kini da ne ovise samo o Rusiji, no to košta, pa su morali postaviti realniju cijena grijanja i struje. Došlo je do pobune građana unutar koje je tisuće ljudi ubijeno ili ranjeno, a 400 tisuća ljudi raseljeno, podignule su se i nacionalne tenzije, tko je Uzbek, tko je Rus, tko je Kirgistanac, zemlja je uronila u kaos.

Da bi se bilo kakvo ulaganje u energetsku efikasnost isplatilo, cijena energije mora biti realna. U Kirgistanu se nikad više nisu usudili povisiti cijenu, ulaganja u sustav nisu izvršena i sada se čeka sljedeća jača zima kada će se vjerojatno opet ponoviti slična situacija. Još je luđa situacija u Turkmenistanu gdje razmatramo upotrebu solarne energije, gdje se posvuda grade fontane, a struja, voda i plin su besplatni. Donedavno je i benzin bio besplatan, a sada je 2 kune po litri pa je to već šok.

Kada je energija besplatna bilo kakvo ulaganje u energetsku efikasnost i obnovljive izvore postaje besmisleno. U Turkmenistanu je situacija ovakva od 1992. Nakon 25 godina ljudi više uopće nemaju svijest da gase svjetlo u kupaonici, svjetlo se uopće ne gasi sve dok žarulja ne pregori. Na ulici jedna ulična žarulja svijetli u nebo, a druga u pod i to nikome ne smeta. Sa stajališta energetike je to najgluplja stvar koju možeš napraviti. Situacija nije daleko od ovoga ni u zemljama bivše Jugoslavije. Prošli tjedan bio sam na sastanku u BiH s predstavnicima ministarstva i regulatorima gdje se raspravljalo o istome. Električna je energija tamo dvostruko jeftinija nego kod nas, pri takvim uvjetima nitko ne radi energetsku efikasnost elektranama se niti ne isplati stavljati filtere da manje truju ljude. Stvar je vrlo konkretna, živiš kraj elektrana, udišeš čestice, živiš 3-4 godine kraće. Ako živiš tamo i odgajaš djecu, moraš biti lud da prihvatiš takvu situaciju. No, pri ovoj cijeni svaka mjera energetske učinkovitosti ili instaliranje solarnih panela je nešto što je prepušteno hobistima i avanturistima jer nema ni ekonomske logike ni podrške sustava.

Gdje je tu Hrvatska? Kako ocjenjujete sadašnju politiku prema cijeni energenata koalicije na vlasti?

Hrvatska ima jednu od najnižih cijena električne energije u EU. Razlog je taj što pola naše proizvedene energije dolazi iz hidroelektrana koje su sagradili naši očevi i djedovi koji su izgradili cijeli sustav, prijenosne kapacitete i distribuciju, no ovakva cijena je samo održavanje statusa quo, pogotovo što svim termoelektranama ističe rok trajanja ili je već istekao. Netko treba priznati i glasno reći da uvozimo 50 posto svoje primarne energije, a ako uvoziš pola energije kao i pola hrane jasno da je prvi prioritet da smanjiš ovisnost o drugima tj. o uvozu. To je mjera suverenosti države, a nije mjera imaš li MIG-ove ili nemaš. Neovisnost zemlje započinje s vlastitom hranom i vlastitom energijom. Sve ostalo su floskule loših političara. Trenutno smo u situaciji gdje smo odlučili da se plin nabavlja na tržištu što znači da mu i cijenu određuje tržište. Uloga države može biti jedino osigurati fer igru za sve, ali i odrediti smjer u kojem će se razvijati energetska politika – želimo li se bazirati na ugljenu ili na niskougljičnim tehnologijama? Ako se odlučimo za realnost, a ne za prodavanje priča, cijena plina i električne energije će sigurno rasti.

No, u Hrvatskoj udio cijene energenata u kućnom budžetu zauzima veći dio nego u zemljama Zapadne Europe. Koje su to politike kojima bi država mogla ipak utjecati da se ovaj omjer smanji?

Najlošija politika je ona koja se donedavno provodila kada u se ljudima davali vaucheri za plaćanje energenata, pogotovo ako to znači višu cijenu za ostale građane. Time ne samo da plaćamo neučinkovitu potrošnju već i  stvaramo dodatno siromaštvo, samo se kopamo dublju jamu. Najboljim se pokazuje ulaganje u to da ljudi manje troše (dakle to je investicija koja će se kroz nekoliko godina isplatiti, a ne jednokratni trošak) i ako troše da troše iz vlastitih obnovljivih izvora. Iskustva projekta Energetski savjetnici za energetski siromašna kućanstva koji je proveden na skoro 600 kućanstava u Križevcima pokazuju da jednokratno ulaganje ili investicija od 300 kn po kućanstvu godišnje donosi uštedu od 600 kn u manjim troškovima za energente. Ukoliko se tim kućanstvima pomogne pa se još ulaže u to da se njihova situacija djelomično poboljša, dolazimo do toga da ta kućanstva štede 30  do 40 posto na energentima s 3 000 – 4 000 kn ulaganja. Tijekom projekta je 13 savjetnika obilazilo ta kućanstva i vidjeli su svega, siromaštvo u najgorem obliku koje i danas postoji u Hrvatskoj. Ljudima pukne prozor i nemaju za novi pa spuste roletu da ne puše, vidjeli su prozore s početka prošlog stoljeća gdje puše propuh sa svih strana, situacije gdje je vlaga pojela pola zida i takve stvari.

Država bi se trebala pitati koji su joj prioriteti. Hoće li onima koji imaju novca dati još 70 000 kn da kupe električni automobil ili će uložiti taj isti novac da 10 kućanstava izvuče iz energetskog siromaštva. U sklopu ovog projekta predložili smo mjere za kućanstva koje bi se moglo sufinancirati od strane Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Ne bi trebao biti cilj da ljudi bace frižidere A klase i kupuju A++ i dobiju 800 kuna poticaja, već da se onoj četvrtini stanovništva koje je energetski siromašno omogući da frižidere D klase pretvore u barem A+.  Naravno, lakše je napraviti prvu stvar jer će oni koji imaju redovite prihode puno lakše od A doći do A++ nego oni koji nemaju ništa. Potrebna su veća ulaganja jedinica lokalne samouprave i promišljanje kako ljude postaviti na noge. I tu je početak i kraj i cijele priče o demografiji, netko tko ne može zamijeniti prozor, kome režiju pojedu plaću, taj može razmišljati o još jednom djetetu jedino ako ode u Irsku ili Njemačku.

Koliko su stvari loše strateški postavljene govori i to da kada se radi društveno poticana stanogradnja, da se ne razmišlja da te zgrade budu niskoenergetske, već se ljude koji su siromašni gura u zgrade gdje će im režije pojesti više od 1000 kuna mjesečno i gdje će grijati možda jednu prostoriju. Jedini odmak je grad Koprivnica koji jedini provodi niskoenergetsku društveno poticanu stanogradnju i gdje su po neznatno višoj cijeni kvadrata gradnje koja na kraju još uvijek košta ispod 1000 eura po kvadratu, došli do toga da je ljudima cijena režija par stotina kuna mjesečno.

Je li umjesto politiziranja cijenom energenata koji se ionako na kraju prebija preko leđa građana, opcija za smanjenje energetskog siromaštva okretanje obnovljivim izvorima i građanskoj energiji, što promičete kroz rad Zelene energetske zadruge ZEZ-a? Na koji bi način oslanjanje na građansku energiju zapravo značilo emancipaciju od ovisnosti o tržišnim cijenama i dobit za građane?

Ukoliko želimo ulagati u obnovljive izvore svaki kilovat košta. Ono što nam užasno nedostaje je da ta ulaganja ne budu dozvoljena samo povlaštenima nego da budu otvorena svima. Kao ZEZ se zalažemo da građanska energija bude nositelj razvoja energetike kao što je bila nositelj energetske tranzicije Energiewendea u Njemačkoj, ili u Austriji i Danskoj.

U Hrvatskoj imamo svega tisuću solarnih krovova, dok ih u Njemačkoj imamo dva milijuna. Nemamo nijednu vjetroelektranu u suvlasništvu građana, dok ih je u Danskoj u takvom vlasništvu 70 %. Danas postoje novi modeli kojima je moguće doći do mirkosolara na vlastitim krovu koji su nedavno dobro primijenjeni u Sloveniji gdje ljudi proizvode sami energiju za vlastite potrebe. Netko tko proizvodi vlastite zelene kilovat sate automatski počinje razmišljati o tome kako se ti sati troše. Iskustva iz Belgije pokazuju da takva kućanstva u roku od godinu do dvije smanje potrošnju energije za gotovo 40 posto. Taj građanin nije samo informiran nego je i aktivno uključen, on je dio te priče. Prije nego kupi mašinu za sušenje veša, razmislit će prvo može li na balkon stavit sušilo ili ako već kupuje, hoće li kupiti učinkovitiju mašinu. Ključan problem u Hrvatskoj je grijanje, najveći dio budžeta odlazi na taj energent, pogotovo je to problem u Dalmaciji gdje se čak i kada je vani 40C, voda za tuširanje grije na lož ulje ili na struju. Onoga dana kad će cijena lož ulja i električne energije porasti 20 do 30 posto i postali realnija, ekonomska računica će biti sasvim drugačija i u korist obnovljivih izvora. Paralelno s dizanjem cijene prema realnoj razini treba se proaktivno postaviti prema rješavanju energetskog siromaštva, onog koje već sada postoji i koje bi se moglo dogoditi zbog više cijene energenata. Svako drugo branjenje cijene plina ili električne energije slično je HDZ-ovom branjenju cijene benzina 90-ih kad su stvoreni ogromni gubici i za naftnu industriju koja nije ulagala u sebe, postala je neprofitabilna, upropaštena i prodana.

Znači li to da bi se sudbina INA-e mogla dogoditi i HEP-u?

Ukoliko HEP gubi na svakom metru plina koji isporuči ili ako ne ulaže u vlastite nove proizvodne kapacitete u obnovljive izvore i HEP čeka ista sudbina. HEP trenutno ostvaruje profit, no deset godina nakon što su osnovali HEP-Obnovljivi izvori tvrtku kći pa je nedavno zatvorili, još nisu izgradili nijedan megawat obnovljivih izvora energije. Jasno je kud vjetar puše, a puše sve više u vjetroelektrane i ulaganja u obnovljivu energiju, na godišnjoj razini u EU već godinama prelaze 70%. I postojeća politika vodi samo prema osiromašenju, uništenju HEP-a, a kasnije osim hidroelektrana ionako nećemo imati što drugo za prodati.

Jedan od načina da se vlasništvo nad proizvodnjom energije zadrži u rukama građana, kao i da se energetska politika uskladi s potrebama klimatske politike i održivosti, je razvoj obnovljivih izvora kroz energetske zadruge. Prije nekoliko godina u Hrvatskoj je došlo do određenog zamaha osnivanja zadruga, no niz administrativnih problema, kao i loša politika poticanja solarnih elektrana kroz kvote kojima se manipuliralo, doveli su do zastoja razvoja energetskog zadrugarstva. Imaju li zadruge budućnost?

Od 12-ak osnovanih energetskih zadruga, njih pet ili šest je već realiziralo vlastite projekte, od toga da proizvode pelete od ostataka maslina, do drvene sječke, ulaganja u solare ili nešto drugo. No, sam koncept građanske energije je puno širi. Osim zadruga gdje se građani udružuju da bi mogli ulagati u nešto veće, i građani samostalno mogu doći do vlastitog solara na krovu, za vlastiti OPG ili na apartmanima koje iznajmljuju. Treći koncept je kada jedinica lokalne samouprave ulaže u vlastite obnovljive izvore i time ostvaruje dodatan profit u gradskom ili općinskom budžetu. Možda je najbolji primjer za to Pleternica koja osim male hidroelektrane ulaže i u solare ili Varaždin koji je natkrio cijelu tržnicu sa solarnim krovom. U skladu s planom energetske neovisnosti otoka Krka i aktivnom energetskom zadrugom koja okuplja sve općine i Grad Krk, na otoku su lani investirali u deset punjača za električne automobile i u 11 električnih automobila koji će se kroz car sharing moći koristiti već ovoga ljeta. No, tolika osviještenost lokalne zajednice na Krku bi se trebala reflektirati na cijelu Hrvatsku, no mi od Rijeke do Karlovca nemamo nijednu punionicu, dok ih je samo na Krku četvrtina u cijeloj državi.

RaH Tribina "ODRŽIVA ENERGETIKA"Uz mudru državnu politiku, Hrvatska bi do 2020. godine mogla imati 500 megavata instaliranih u nove sunčane i vjetroelektrane, što je ulaganje vrijedno milijardu eura koje bi se moglo ostvariti bez državnih poticaja, isključivo novcem građana i europskih fondova, rekli ste prije dvije godine. No, malo se pomaka dogodilo u zadnje dvije godine.

Da, prošla godina u potpunosti je izgubljena. Imali smo obećavajuću ekipu u ministarstvima, no taman kada su se ekipirali došlo je do novih izbora i opet smo na samom početku. Ove godine opet imamo po ministarstvima i u Fondu ljude koji imaju sluha za ove stvari i s njima aktivno radimo na tome da mikrosolari postanu mogući i bez poticaja i da se ulaganja u obnovljive izvore omoguće ne samo onima koji moraju zbrinuti višak novaca, nego i ostalim građanima i gradovima kojima to spada u lokalni razvoj. Dovoljan je taj jedan link da se milijarde štednje koje građanima donose taman toliko da se pokrije inflacija, ulože u energetski razvoj zemlje, da sami proizvodimo svu svoju energiju i da postanemo energetski neovisna zemlja. Taj potreban spoj je dobro doraditi zakon o obnovljivim izvora energije i ostalu legislativu koja poslaguje pravila igre, a dio toga je i realna cijena električne energije uz aktivnu brigu o smanjenu energetskog siromaštva. Primjerice, u pravilniku koji je trebao izaći prošle godine, a još nije jer se opet dorađuje, trebalo je napokon bio omogućen net-metering, tj. da se građanima koji imaju solarne panele na vlastitom krovu plaća ista cijena za struju koju isporučuju u sustav kao ona po kojoj plaćaju potrošenu struju iz sustava.

No, ne samo da govorimo u zaostacima u razvoju zbog političke situacije, već i o negativnim potezima. Hrvatska banka za obnovu i razvoj najavila je da će prestati sufinancirati obnovljive izvore, a lani su kreditom od  378 kn milijuna počastili Agrokor. To je državni novac, dakle novac građana. Želimo li mi da se tim novcem financiraju obnovljivi izvori ili Agrokor pred bankrotom? Gdje je stvarna neovisnost države? To je ono što mi trebamo odlučiti.

Ono što sam vidio u Kirgistanu i Turkmenistanu je da na kraju građane plate cijenu niske cijene energije kroz niske plaće. Za jednu plaću u Turkmenistanu može se kupiti tek 200 kila jabuka, bez obzira na niske cijene energije građani su zaključani u siromaštvo. Populizam svejedno plate građani. Jeftiniju cijenu električne energije debelo kasnije plate građani. A to je ono o čemu se ni u Hrvatskoj ne govori.(H-Alter)


Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.