Porin za životno djelo nikad nije imao aktivnijeg laureata

Maestro Vladimir Kranjčević – Prekretnici njegove pedagoške i dirigentske karijere koja ga je odvela u tom smjeru bilo je preuzimanje vodstva Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić 1974. godine

Kaj, taj dečec? Pa kaj on to može – pitao se u čudu profesor Marijan Zuber 1948. u Križevcima kada su mu, na upit tko će svirati na probi crkvenog zbora, pokazali na dječačića od nepunih dvanaest godina za klavirom. Mali Braco već je imao orguljaško iskustvo i nije se dao smesti. Bez problema je odsvirao pratnju svečane mise. Tako je počelo i veliko prijateljstvo s Marijanom Zuberom. Braco je bio Vladimir Kranjčević. U Križevcima, odakle mu je bila majka, uz podršku svećenika koji su u ono vrijeme redom bili i sjajni pjevači i glazbenici, dječak je nastavio stjecati pedagoška i dirigentska iskustva, sve do vođenja velikog mješovitog zbora. Kada su za blagdan sv. Ane, glavnu župnu svečanost, uvježbali Händelovu Aleluju, bila je to prava senzacija. Ali, bilo je i nezadovoljnika koji su mladog maestra poslije mise dočekali ljutiti i zgroženi “lajanjem” koje su čuli s kora.

– Nikada prije nisu čuli tu skladbu, a u brzom su tempu čuli samo “luja, luja”. Ali, kada smo sljedeće godine pjevali nešto drugo, ti su nas isti ponovno čekali pod korom ljutiti zašto nismo pjevali Aleluju – kroz smijeh se prisjeća maestro Kranjčević svojih početaka.

Razgovarali smo prošle nedjelje, dan nakon trijumfalnog završetka druge sezone televizijskog natjecateljskog showa “Do posljednjeg zbora” u kojem je Kranjčević sa svim sudionicima i lanjskim finalistima, njih oko četiri stotine, u studiju na Prisavlju uživo izveo zbor “U boj, u boj” iz Zajčeve opere Zrinjski.

Sastali smo se u podne, na Gornjem gradu, gdje je istog dana navečer maestra Kranjčevića čekao je još jedan važan nastup u crkvi sv. Marka. Dirigirao je Mozartov Requiem s Oratorijskim zborom sv. Marka, Zagrebačkom filharmonijom te kvartetom sjajnih solista među kojima je bila i proslavljena slovenska diva Marjana Lipovšek. Vrlo dojmljiv koncert bio je posvećen prošle godine iznenada i prerano preminulom Nevenu Valentu, osnivaču i dotadašnjem voditelju Festivala svetog Marka. Na ovogodišnjem festivalu Kranjčević je jučer, u petak 3. svibnja, imao još jedan nastup, ovaj put sa Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT-a i nizom solista, uključujući i baletne, koji baš i ne nastupaju često pred crkvenim oltarom. Bila je to Večer franjevačkih skladatelja, među kojima je i Kamilo Kolb, koji je skladao Križni put sa živim slikama koje je za ovu prvu zagrebačku izvedbu, kao i onu lanjsku u Slavonskom Brodu, koreografirala Ljiljana Gvozdenović.

Uglavnom, nagrada Porin za životno djelo, koju je ove godine dobio i Vladimir Kranjčević, rijetko kada dolazi u ruke još uvijek toliko živahnom i aktivnom laureatu.

– Ja vam ne mogu objasniti zašto se to događa jer ja se nikada nikome nisam nudio. Ali evo, od siječnja ove godine to mi je već sedmi angažman, a svi projekti odreda bili su zahtjevni i vrlo različiti. Ja se ne žalim, dok ide ovako, neka ide – govori nam dirigent, koji je prije dvije godine proslavio 75. rođendan ostvarujući još jednu od velikih, do tada neispunjenih glazbeničkih želja: dirigirao je izvedbom monumentalne Beethovenove Misse solemnis. Vladimir Kranjčević je svakako u pravu kada za sebe pretpostavlja da je uz maestra Milana Horvata hrvatski dirigent s najviše izvedenih velikih vokalno-instrumentalnih djela iz svih razdoblja. Prekretnici njegove pedagoške i dirigentske karijere koja ga je odvela u tom smjeru bilo je preuzimanje vodstva Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić 1974. godine.

– Ja sam ih preuzeo nakon povratka s turneje po SAD-u kada su se praktički raspali i spali na samo 35 člana. Gradska delegacija zamolila me je da ih preuzmem i dovedem na razinu beogradskog Krsmanovića kako bi postali sposobni biti nositelji velikih izvedbi kakve su se očekivale u tada novoj Koncertnoj dvorani Lisinski. Znao sam da ću mlade ljude najbolje motivirati repertoarom. Počeli smo s Vivaldijevom Glorijom i Gotovčevom Dubravkom, a nadahnuće je često bilo uzajamno.

Kada je Zbor 1975. već narastao do pedesetak članova, Kranjčević je s njima pripremio i u krcatoj crkvi sv. Katarine u Zagrebu izveo Liturgiju Stevana Mokranjca. Agencija TANJUG plasirala je vijest o tome po cijeloj Jugoslaviji kao prvorazrednu senzaciju. No, kada je predsjednik Zbora Bruno Krnjak ubrzo zakazao i izvedbu u zagrebačkoj katedrali, Kranjčević je bio uvjeren da će velika crkva zjapiti poluprazna. Stoga nije mogao vjerovati svojim očima vidjevši prije koncerta rijeku ljudi koja se uspinje Bakačevom. Bilo je prodano 3200 ulaznica, a publika je sjedila i po podu. Sljedeće godine Mokranjca su pjevali i u Beogradu, ali u Galeriji fresaka. Kolarac nisu dobili čak ni nakon intervencije uglednog dirigenta, a usto i člana gradskog partijskog komiteta Đure Jakšića.

No, goranovci su privlačili sve više pažnje i mladih ljudi, a nakon izvedbe Mozartova Requiema u Lisinskom uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom Lovre Matačića navrla je bujica novih glasova i zbor je narastao do 150 članova.

Probijanje leda s Mokranjčevom Liturgijom Kranjčeviću je i danas jedno od najdražih umjetničkih iskustava, ali još značajnijim smatra razbijanje još jedne besmislene ideološko-političke zabrane. Bila je to, od praizvedbe 1942. godine, prva izvedba Hrvatske mise Borisa Papandopula. Doduše, na prvoj izvedbi u Dubrovniku, uz pristanak samog Papandopula, djelo se u programu zvao Misa u d-molu, no već u sljedećim izvedbama remek-djelu iz 1938. godine vraćen i je i originalni naslov. (VL)

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.