Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Misija je izvršena

Ne znam u čemu je stvar?! Kakva je to ovisnost ili crna magija? Svake večeri u isto doba kuća postane prazna. Moji dragi ukućani nestanu po svojim sobama kao stanovnici prerijskog gradića kad Bezimeni izvuče revolver. Već nekoliko mjeseci obaveze se ravnaju prema TV-programu, raznorazna pospremanja i uređivanja moraju završiti do uvodne špice, a koliko vidim, i u drugim je kućama slična situacija. Svjetla u ulici gotovo se istovremeno gase i ostaje samo romantični plavičasti sjaj.

Ako imate neku mračnu tajnu koju želite podijeliti s Vašim ukućanima, ako želite izaći iz ormara ili vam treba jamac za kredit, baš to vrijeme kad su svi na auto-pilotu i bleje ispred ekrana najbolje je za egzekuciju plana. Možete kraj njih proći s diplomom s Harvarda, poluautomatskom puškom ili Barbarom Radulović pod rukom – reakcije NEMA. Pokušajte im opipati bilo, žile jedva da pulsiraju. Tih sat vremena, ili koliko već, Vaši ukućani su magično teleportirani u 16. stoljeće i podanici su raskošno nakićenog osmanskog sultana. Nije već dugo bilo nikakvih petardi po Balkanu, pa ljudima valjda nedostaje taj podanički sentiment.

Eh, sad dolazi trenutak da se kaže: „Sulejmane, care, brate, svaka ti čast.“, jer ako slavni sultan još uvijek prati ovozemaljska zbivanja odnekud odozgo / odozdo, mora da je sretan i zadovoljan. Malo mu gorko sjeda sjećanje na sve one levate koji su svojom krvlju podmazali veliki kotač Osmanskog carstva, ali hej, konačno danas, godine 1434. po Hidžri, misija je izvršena. Europa je osvojena. Nije bilo potrebno ni spletkariti, ni prljati ruke, ni odašiljati poslanike preko Bospora, niti okupiti 60 000 janjičara kod Mohača. Europu je osvojila šačica poduzetnih TV-gurua i njihova turska „Igra prijestolja“ sa jeftinom scenografijom i uštrcanim DNK-om „Santa Barbare“. Tako se to radi! Kakvi mačevi, kakve borbe. Sve su to prljave, primitivne metode s nesigurnim ishodom. Današnji osvajači znaju kako pokoriti masu. Iluzija. Priključenje na paralelnu stvarnost. Masovna halucinacija.

Ono što me još više smeta je rulja koja misli da je gledanje Sulejmana ravno studiju turske povijesti, pa tu i tamo između setova jutarnjeg ping-ponga s Milanovićima i Linićima uz kavu hladno nabace i pokoji povijesni fakat o dotičnom vladaru.

Ne gledam TV već godinama. Tu i tamo pregledam kaj ima na programu, pa ako je neki dokumentarac ili Stanković, dozvolim si taj luksuz i sjednem pred ekran. Postao sam vrlo izbirljiv što se tiče TV-programa i sadržaja koji se servira. Možda malo pretjerujem, ali od ovog katodnog asketizma sam do sad imao samo koristi. Mislim da su prvi katalizatori koji su me probudili iz zimskog sna bili oni gnjusni Red Carpeti, balkanski reality showovi i hrvatska varijanta Bračnih voda. Ako se nakon tog smeća ne zamisliš za kog vraga plaćaš TV pristojbu, onda znači da si već way too deep.

Predlažem eksperiment svim obožavateljima gore navedenog večernjeg sedativa. Žrtvujte jednu epizodu, ugasite TV i izađite van. Postoje i drugi vidovi kulturnog uzdizanja. Još naredni mjesec imate prilike počastiti Vaša osjetila Culture Shock Festivalom, koji se iz godine u godinu pokušava etablirati kao prvoklasan kulturno-znanstveno-zabavni event. I svaki put opravda svoj status, ali tek je mali postotak gradske populacije svjestan te činjenice. Ajde izađite! Možda nađete nešto i po Vašem ukusu. Biti građaninom jednog grada ne znači imati kuću na glavnoj cesti, nego konzumirati blagodati sredine u kojoj živite. I pritom ne mislim na anualno volovsko pečenje na trgu negdje početkom lipnja.

…ali opet, možda će više efekta imati da za kraj uputim poruku P.O.I.N.T.-ovcima. Pa eto, možda bi odaziv na festival iduće godine bio bolji da ne zovete te čudake, bundžije, znanstvenu i kulturnu elitu, gospodina Paara, Ibricu i slične. Znate, u Križevcima bi bolje prošlo predavanje o životnom ciklusu (Dare) Bubamare ili nekog sličnog intelektualnog insekta.