Kažu da je Papuk najljepša slavonska planina. O tome vam može svjedočiti trideset i troje planinara PD Kalnik i PD Vrbovec koji su 16. i 17. veljače prkosili visokom snijegu i ne baš obećavajućoj vremenskoj prognozi kako bi ovu planinu upoznali u zimskim uvjetima. Nadaleko poznate pohode pod nazivom Papučki jaglaci koje organizirara PD Sokolovac iz Požege od 1983. ostvarit ćemo drugom prilikom jer sada su ti jaglaci još duboko ispod snijega tek osluškivajući naše korake koji su na mjestima bili duboki i preko pola metra. Kako smo se približavali mjestu Velika od kud smo trebali krenuti put Jankovca od strane Požege, pitala sam se što će nam krplje kad se zemlja slavonska pokazuje bez bijelog pokrivača.
No kako sam se redovito čula sa našim vodičem Miroslavom Mesićem iz PP Papuk, on me svakodnevno u tjednu prije polaska na izlet uživo s terena obavještavao o visini snijega na Papuku, pa nam nije bilo druge nego vjerovati mu i naše planinare upozoriti da ponesu gamaše, zimsku obuću i odjeću, zaštitu od snijega… Tako spremne dočekali su naš naši domaćini u Upravi PP Papuk u Velikoj gdje smo odslušali prezentaciju o samom Parku. Evo samo nekoliko crtica o njemu: proglašen je Parkom prirode 1999 . i ujedno je Geopark te se diče time da takvog nema od Austrije do Grčke, što je istina živa, jer smo se i sami uvjerili. Papuk voli bukvu i bukva voli Papuk, isto kao i tisa koja je stanište našla u šumskom predjelu Debeljak, a mi je vidjesmo ponad Jankovca.
Jankovac je jedna od najljepših gorskih dolina na 475 m nadmorske visine, dugačka 500 m a široka samo 200 m. Prohodali smo Jankovačku dolinu i uzduž i poprijeko, divili se slapu Skakavcu koji se nalazi ponad 30 m visoke sedrene barijere. Zbog obilja vode i visine s koje se obrušava slap nas je oborio svojom ljepotom. Ljepotu ovog mjesta prepoznao je grof Josip pl. Janković početkom 19. stoljeća, a koliko mu je to mjesto priraslo srcu govori i to da se njegovo vječno počivalište nalazi grob u jednoj špilji ponad izvora Jankovačkog potoka. Papuk vole različite vrste biljaka njih 1223 vrsta i dok smo od Velike dolazili do Jankovca gusto drveće nam je bilo vjerni pratitelj. Životinje su u Papuku također pronašle svoje utočište: sisavaca 37 vrsta, a od toga 14 vrsta šišmiša, ptice u gustim šumama svijaju svoja gnijezda, ribe plivaju u bistrim potocima.
Puni novih saznanja i opskrbljeni suvenirima i prospektima, s krpljama ili gamašima na nogama i s osmjehom na licu krenusmo iz Velike za crveno bijelim oznakama put Jankovca. Naš vodič Miro je dan prije utabao stazu te nam nije bilo teško pratiti je. Svojim blago obzirnim tonom postrojio nas je jednog iza drugog: snažni momci s krpljama na početku kolone, zatim muškarci i na kraju žene i djeca. Na sreću nemoćne i bose na kraju nismo imali već „metlu“, kršnog člana HGSS-a. Prvi dio puta pozdravio nas je snješko prštić i potok Veličanka, a kako je snijeg prestao padati a nadmorska visina se proporcionalno povećavala, snijega je bilo sve više. S debljinom snijega raslo je i naše oduševljenje ljepotama pokrivenih bijelim pokrivačem. Jedino su oni na kraju kolone, djeca mala i velika smišljala načine kako da grudom iznenade svojeg predhodnika jer nas je snijeg jednostavno mamio na nestašluke.
Tako veseli i ushićeni brzo smo stigli do Jankovca (3h) što je stvarno brzo za uvjete u kojima smo hodali. Na kraju je Miro priznao da nikad nije vodio grupu po takvim uvjetima i pošto nije bilo gubitaka iskreno se nadam da smo kao grupa prošli test zimskog planinarenja. On nas je zato nagradio i proveo Grofovom stazom. Grofovu poučnu stazu na Jankovcu stotinu osoba radilo je tri godine. Nositelj poslova bila je Tehnička služba Parka prirode Papuk predvođena Miroslavom Mesićem, upravo našim vodičem koji Papuk zna u svaki korak, svaku biljku, stijenu i životinju. Stoga smo puno od njega naučili i čuli pa mu uvelike zahvaljujemo što je svoje znanje podijelio s nama.
Nas su čekale tople sobe u domu, fina večera, druženje i sve one lijepe čakule nakon lijepog dana punog dojmova koji se da bi doživljaj planinarenja bio potpun barem još jednom moraju prepričati.
Drugi dan naših osam neustrašivih, sedmoro dečkiju i neustrašiva nad neustrašivim naša Nada pošli su na vrh Ivačka glava (913 m). Mi ostali dan smo iskoristili za šetnju do slapa i opet malo oko jezera, a nagrada nam je bila sunčani dan i sunce koje nas je mazilo kao da govori vi ste moji planinari, ne bojite se snijega i zato vas darujem svojom toplinom. A mi smo mu bili beskrajno zahvalni.
Pošto nas je autobus čekao 5 km od doma u mjestu Drenovci, krenuli smo pješke cestom u tom smjeru. Čak i šetnja cesto uz šum potoka bila je lijepa. Pridružili su nam se i neustrašivi s Ivačke glave. Izlet smo obilježili i posjetom pustari Višnjica, malom šetnjom kroz ergelu, kavom u restoranu, a neki i kolačem od patata koji uspijeva na tom području.
Puni novih saznanja, otkrivši samo djelić ljepote Papuka svi smo u autobusu razmišljali o tome kako bi bilo lijepo ponovo poći na Papuk. Zato na kraju samo jedno malo doviđenja.
Komentari su zatvoreni.