Primilo se – boćanje su u Križevce prije 20 godina donijeli Dalmatinci i Hercegovci, a danas klub Bulin-Pan ima 16 igrača. U suradnji s profesorima kineziologije planiramo uvesti školu boćanja za srednjoškolce – veli predsjednik kluba Stjepan križan
Počeli su, gotovo stidljivo, prije 20 godina, pod orahom na maloj stazi uz stambene zgrade, a sad mogu ugostiti i svjetske klase. Križevački boćari u klubu Bulin-Pan konačno imaju svoj, pravi domaći teren, dobiveno od grada, a u čije su uređenje i izgradnju unijeli sate energičnog rada. U sportskom, “prirodnom” ambijentu, gdje su i tri sportska igrališta i dvije dvorane kod križevačkih srednjih škola, valjat će balote, precizno izbijati bulin.., i otamo ih nitko ne može micati, nakon što su se kroz godine “seljakali” i boćali kod jednog kafića, na prostoru vojarne… U teren dug 35 i širok 12 metara, s dvije staze, uloženo je gotovo 200.000 kuna.
Adrenalin
Otkad su prve, drvene boće, stigle u Križevce 1992., prigorske su ljubitelje ove mediteranske igre svi doživljavali egzotičnima, no od registracije kluba 2006. sve su samo ne rekreativci, što dokazuje i predsjednik Kluba Stjepan Križan.
– Taj su sport ovamo donijeli Dalmatinci i Hercegovci, igrali su prvo za svoju dušu i zainteresirali i ostale. Sad nas je 16 igrača, a u klubu su 24 člana. Natječemo se u 2. zagrebačkoj ligi. Uff, koliko uzbuđenja znamo proživjeti na utakmicama, raste adrenalin – ističe Križan, navodeći da se kroz boćanje i dobro druže.
Bulinovci su, kaže ponajbolji igrač Ivan Šimatović-Ličan, združenim snagama uredili i gradili novo igralište koje zadovoljava i međunarodne standarde, a tajnik Mirko Topić i “duša” kluba Marijan Garac dodaju da su mnoge tvrtke dale ne samo novac već i građevni materijal i opremu, a pomogli su i Grad i Županija.
– Ovaj sportski objekt smatramo od velike važnosti za sve građane Križevčana – ističe Topić. Da su postigli pun punat, tj. pogodak, govori i znatiželja mladih iz loptačkih sportova, koji svraćaju vidjeti kakve se to ‘kugle’ valjaju.
Veliki žar
– No, ipak nam je boljka manjak mladih članova, obzirom na to da boćanje i nije fizički tako zahtjevan sport. Zato u suradnji s profesorima kineziologije planiramo uvesti školu boćanja za srednjoškolce – govori Križan.
– Mogu se ugledati i na našeg najstarijeg člana, umirovljenog profesora Nedjeljka Teklića, koji i sa 77 godina igra s velikim žarom. Ni sjekire s neba ga u tome ne bi spriječile – objašnjava Križan.
Da boćanje nije disciplina u kojoj se mogu imati, slikovito rečeno, dvije “lijeve” ruke, svjedoči Šimatović. Kao bivši nogometaš, danas i aktivni kuglač i boćar, ističe da je potrebno svaki dan baciti barem 20-30 balota da se bude u formi. Trenira ih Darko Vragović.
– Mi se okupljamo svaki dan na igralištu, sad kad je hladnije dolje smo već u 15 sati i svi nam se mogu priključiti, brzo će zavoljeti balote – poziva Šimatović, kojemu, kaže, nema dražeg od toga kad u Zagrebu, na njihovu terenu, pobijedi suparnika kojem je, zbog podrijetla, boćanje u krvi. (VL)
Komentari su zatvoreni.