Veterinarka i sindikalistica s umjetničkom crtom očaravaju sugrađane svojim djelima

Križevci su ovog ljeta bogati izložbama i radionicama raznih umjetnika, a probuđena je i amaterska likovna scena. Ona je, zapravo, već godinama aktivna, ali Križevčani sada svakog tjedna imaju priliku vidjeti čime se bave i što rade njihovi sugrađani. Prema broju posjetitelja koji su proteklih mjesec dana svakog ponedjeljka obilazili izložbe Dalije Katavić, Božice Petković, Zorice Majnarić i Katarine Sinjeri, čini se da publike za takve sadržaje u gradu ne nedostaje.

Puno posjetitelja na otvorenju prve samostalne izložbe slika Zorice Majnarić, primjerice, ostavilo je bez riječi čak i autoricu.

– Mislila sam da će doći nešto prijatelja i rodbine i da zbog ljeta nema ljudi u gradu, ali nisam mogla vjerovati koliko ih je došlo – priznaje ova umirovljena veterinarka koja je iznenadila i prijatelje i školske kolege koji nisu ni znali da se bavi slikarstvom. Iznenadila je i sama sebe, ali i svog učitelja slikanja profesora Zorana Homena.

– On je mislio da od mene neće biti ništa. Slikali smo neko drvo i on me pitao gdje sam vidjela smeđe drvo. Začudila sam se, pa uvijek smo crtali smeđe drvo, a on mi je rekao da ga pozovem kad nađem neko smeđe drvo. Od tad sam počela bolje gledati oko sebe – iskrena je Zorica. Danas otkriva da je naučila kako je kod slikanja najvažnije upravo naučiti dobro gledati.

Poklanja slike, ali ih ne prodaje

Školu slikanja upisala je slučajno, bilo je slobodnih mjesta pa je odlučila probati. No umjetničku crtu oduvijek je imala.

– Uvijek sam nešto slikarala, ali to je bilo samo ponekad, malo po staklu, nešto po kuhinjskim elementima u klijeti, ali nisam nikad mislila da ću se time baviti svaki dan. Slikarska škola mi je pomogla i nekako sam se našla u slikarstvu. U tim bojama se mogu izraziti, mogu napraviti sve ono što ne mogu u svakodnevnom životu. To me raduje i veseli – objašnjava Zorica.

Prvu sliku pokazala je profesoru Homenu, no za razliku od drugih, nije osjećala nikakvu tremu jer sebe niti nije doživljavala umjetnicom. Za nju je slikanje bila igra.

– Radila sam u toj školi, ali sam skoro svaki dan radila i doma jer je Zoran rekao da treba raditi, a ne poklanjati i prodavati slike jer će ti poslije biti žao. Niti jednu nisam prodala, no poklanjala ih jesam – priznaje.

O njenom radu i izložbi pisao je i portal Akademija Art, komentari su bili izvrsni, a slikarica iznenađena.

– Pisala sam onda tom profesoru, autoru teksta, i rekla mu da mi je sada dosta slave i da se bacam na kuhanje zimnice – priča Zorica. Za sebe kaže da je veterinarka, a ne umjetnica. Ipak, životinje su rijetko tema njenih radova. Očarana je vrbama i upravo su one najčešći motivi njenih slika. Izložila je sve svoje radove, ništa nije skrivala. Svjesna je, kaže, da ima boljih i onih manje dobrih, od početnih do onih koji su nastali nakon godina obuke.

– Jednu sam sliku radila pet tjedana i nisam mogla prestati, stalno sam je dorađivala. Nisam je niti htjela izložiti, čak sam je jedva dala na uramljivanje, a na kraju se svima upravo ta najviše svidjela – priznaje gospođa Majnarić i objašnjava da ona svoj stil tek gradi, za razliku od svoje sugrađanke Katarine Sinjeri čiji rad je već prepoznatljiv.

Samo na balkonu ima stotine slika

I gospođa Sinjeri je u mirovini, čitav je radni vijek provela kao pravna zastupnica u pregovorima između radnika i poslodavaca. Iako je već u djetinjstvu bilo nekih naznaka da je talentirana za slikanje, umjetnička crta isplivala je na površinu puno kasnije.

– U slikanje sam uronila kako bih pobjegla od stvarnosti, od stresova na poslu. Kad sam slikala, bila sam potpuno izvan svega što se oko mene zbiva – otkriva kako je nastalo na stotine slika. Samo na njenom balkonu neuokvirenih je barem njih tristo, a kod majstora koji izrađuje okvire ima ih još za čitavu izložbu.

I ona je polazila školu crtanja kod dr. Zdenka Baloga i tehnike slikanja kod profesora Zorana Homena. Već na prvim satovima pokazala je da ima smisla za slikanje.

– Kao da sam iz sebe pustila nešto što je bilo skriveno godinama. Kad sam prvi put uhvatila špahtlu, slika je brzo nastala – priznaje. Do sada je imala devet samostalnih izložbi, od Križevaca, Poreča, Zadra do Zagreba i Đurđevca. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama i likovnim kolonijama, a slike je često darovala u humanitarne svrhe. Kritike su uvijek bile izuzetno pozitivne, a kritičari kažu da je odavno prerasla granice amaterizma i uvijek naglašavaju njenu moć imaginacije.

Slikarstvo kao trčanje za vjetrom

– Kažu da slikam doživljeno, ja ne gledam u fotografije ili pejzaže, slikam iz doživljaja – kaže. Više puta radovi su joj birani među najuspješnija djela likovnog amaterizma Hrvatske. Omiljene tehnike su joj ulje i akvarel, a uvijek slika na balkonu. Čitav život provela je na kontinentu, ali najčešći motivi njenih slika u posljednje su vrijeme more i kamen.

– Moji su roditelji porijeklom Istrijani, živjeli su u Slavoniji, ali sada osjećam tu povezanost s morem. Posebno sam fascinirana kamenom pa ga često slikam – objašnjava. Međutim, nakon toliko godina slikanja i svih izvrsnih komentara, još uvijek se nije oslobodila treme koju osjeća pred izložbu.

– Najradije to nikome ne bih pokazala. Uvijek se pitam jesu li te moje slike dovoljno dobre za galerije u kojima se izlažu – kaže slikarica i priznaje da dobri komentari povjesničara umjetnosti, umjetnika i posjetitelja, ipak podižu samopouzdanje i daju poticaj za daljnji rad.

– Ovo moje slikarstvo je kao trčanje za vjetrom, uvijek želite nešto bolje pa još koju izložbu. Mislim da sam dosta napravila, ali nadam se da će biti još toga – ispričala je Sinjeri.(GPP)

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.