Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Skandal kod Svevidnice

 ”U lijepom starom gradu Sudargradu,
gdje duboka Leta vjekovima teče…”

Stari most preko Lete u Sudargradu vodi na Venerin brežuljak

Pjevušio sam te čuvene stihove iz grčke književnosti, iz nikad objavljenog trećeg dijela Homerove trilogije Ilijada-Odiseja-Balkanijada dok sam prelazio preko mostića na Leti koja dijeli ljupki Sudargrad na dvije kulturno-povijesne cjeline, koje su se ovdje u davna vremena sudarile: grčku i rimsku. Po tom je sudaru grad i dobio ime, a ne po Velikom Sudaraču koji se izgradio tek u posljednje vrijeme. Spomenuta je pjesma još rudimentarno opstala u našem narodu, najstarijem u Europi, preko kojega su poslije Grka protutnjali Rimljani, pa onda Turci. Ovi potonji nisu ostavili toliko kulturnog, umjetničkog, znanstvenog, filozofskog i pravnog blaga koliko djece, jer se nikad nisu dugo zadržavali, nego bi iznenada došli, obavili neke najnužnije radnje, pa se onda učtivo povukli, to jest zbrisali. Baš iz njihovog doba i potječe “cover” verzija spomenute pjesme. No, neću pričati dalje o našoj povijesti koju svi jako dobro znamo i nepodijeljeno se slažemo u njenoj interpretaciji. Usprkos tome što je za povjesničara povijest slojevita kao sedimentna stijena za geologa, danas je praktično da svatko tko obnaša vlast pojednostavnjuje povijest do te mjere da za njega postoji samo jedna vrsta povijesnoga uzorka: oni koji su bili prije njih, nisu mogu biti nijedni drugi do Vandali. Tome beskonačnom, a nezaustavljivom mehanizmu tumačenja problema sadašnjosti pomoću povijesnih “činjenica”, koji se iz nedokučivih izvora hrani neiscrpnom energijom, već su stari Rimljani smislili naziv: perpetuum mobile.

 

Čim se preko Lete prijeđe iz grčke u rimsku polovicu Sudargrada, mali se puteljak počinje blago uspinjati prema brežuljku s kojega puca pogled na grad i okolicu, ali uskoro strmina postaje sve veća, pa se puteljak pretvara u niz stepeništa. Nagađa se da je u grčka vremena sam Zeus ovaj brežuljak darovao svojoj miljenici Afroditi, ali otkad su njime zavladali Rimljani, preuzela ga je njena sljednica Venera pod zaštitom svemoćnoga Jupitera te se otada taj brežuljak zove Venerin brežuljak ili izvorno Mons Veneri.

Pogled s Venerinog brežuljka na Sudargrad i Letu (kada poplavi)

Venera je, poput svoje prethodnice Afrodite, bila vrlo druželjubiva, te je rado primala goste, pogotovo kad je njen suprug Vulkan potkivao konje Cezarovih legija, pa je bio prezaposlen da bi joj pravio društvo. Na Venerin brežuljak su se s velikom radošću penjali mnogi, naročito Mars i Merkur, a da je prilično redovit bio i Jupiter, o tome se samo šapuće. Ima indicija da je vjerojatno i on posjećivao Veneru, ako već ne iz prijateljskih pobuda, onda bar po funkciji, kao njen šef, čisto poslovno, pa onda redovito ostajao i na večeri, pretpostavljamo također poslovnoj. Venera je jednostavno bila takva, dobrohotna, pa njene molbe i pozive na druženje nitko nije imao srca odbiti. Tako su s vrha tog brdašca Venera i njeno društvo, Merkur, Mars, Jupiter, a navraćali su ovamo i Saturn, Neptun, Pluton i ostali, motrili kako smrtnici pate dolje, u nizini bremenitoj poplavama Lete.

Lijevo: Prva fotografija Venere (autentična, prije izuma photoshopa)
Desno: Kasnija fotografija Venere (remasterirana, nakon izuma photoshopa)

U nekim prošlim vremenima, sve do prije desetak godina, Venerin je brežuljak bio obrastao gustom kovrčavom makijom. Onda su ga gradske vlasti odlučile urediti po suvremenim uzusima i modi, pa su visoravan na njegovom vrhu dale iskrčiti i otada se na tom mjestu izdanci oštre pikave trave koja ljeti pod jarkim suncem izblijedi do pepeljaste boje, šišaju do korijena bar dva puta tjedno. Ta se glatka visoravan veličine nogometnog igrališta otada zove Marsova poljana (Campus Martius), iz dva uvjerljiva razloga: a) jer još je živo kolektivno sjećanje okolnog stanovništva da je nekad to područje bog Mars najrevnije održavao; b) zato jer ta površina sada uvjerljivo liči na površinu planeta Marsa, kako smo se ovih dana mogli uvjeriti iz najnovijih fotografija koje nam je počeo slati inteligentni automobilčić “Curiosity” sa svojih vožnji po nama prijateljskom susjednom planetu.

Detalj (zapuštene) Marsove poljane prije uređenja

Marsova poljana danas vrlo uspješno simulira površinu Marsa. Cilj je postići u doglednoj budućnosti da se na njoj teže nego na Marsu otkriju tragovi bilo kakvog života. Za sada se taj projekt uspješno ostvaruje, čemu je pogodovalo pravo suho i vruće ljeto grčkoga tipa, a također i zatrpavanje bunara na Marsovoj poljani u tijeku preuređivanja. Uz to, velika je sreća da je svega jedan posto naših površina regulirano navodnjavanjem, inače bi bilo teško postići tako sjajne rezultate.

Površina Marsove poljane nakon uređenja (sjena snimatelja P. Petroniusa)

Doduše, nije pouzdano je li (bog) Mars baš prvi sijao po Venerinom brežuljku, jer je DNK analiza pronašla i starije tragove nekoga neznanog j… junaka, oprostite što mi pero zamuckuje. Na kraju je odlučeno da se poljana ipak piše na Marsa, jer za njega ima čvršćih dokaza. Na Marsovoj poljani je prije dvije godine izgrađena ustanova pod imenom Svevidnica, to jest zvjezdarnica, čime je učinjen kopernikanski obrat: sada s tog brežuljka ljudi motre ne samo što na nebu rade zvijezde, nego i nabrojeno društvo iz onoga prastarog režima, Venera i njeni prijatelji i štovatelji, koji su se u međuvremenu tamo preselili.

Površina planeta Marsa (sjena snimatelja Curiosityja)

Zvjezdarnica se nalazi pored ostataka Saturnovog hrama koji je osobno dao sagraditi Jupiter, Saturnov sin, u znak zahvale ocu, jer mu nikada nije javno prigovarao što ponekad zapostavlja Junonu i druži se s Venerom. No, dosta je tračeva, to jest egzaktne povijesti, nego bih prešao sada na suštinu i cilj ovog izvješća.


Te večeri pohitao sam na Venerin brežuljak s velikom strašću, to jest s redakcijskim zadatkom da napišem reportažu s “open air” koncerta koji se tamo trebao održati nakon tiskovne konferencije na kojoj su članovi Svevidnice namjeravali upoznati javnost sa svojim novim projektom. Za učvršćenje dobrih odnosa dviju kultura, na Venerinom su brežuljku trebali nastupiti gosti iz Grčke, neki mlađahni “tribut band”, njegovatelji i nastavljači opusa popularne rock grupe s prijelaza šezdesetih u sedamdesete prošloga stoljeća, “Aphrodite’s Child”. Da bih osigurao dobro mjesto u prvim redovima krenuo sam nešto ranije, pa sam tako naišao i na pressicu za koju nisam bio akreditiran, ali su me zamolili da ostanem, jer sam bio jedini izvjestitelj koji se tamo našao. Čim su me posjeli ispred sebe, konferencija je mogla početi, pa me tješilo bar to da nisam morao nimalo čekati.

Tako je bar izgledalo. Za stolom je sjedio voditelj koji je upravo nekoliko puta kucnuo po mikrofonu, kako se to poslovično radi neposredno prije početka govora. Pored njega sjedila su dvojica ispred kojih je pisalo “Komisija za krakove” i još dvojica ispred kojih je bio postavljen natpis “Komisija za boju”. Onda je počelo komešanje. Sad su tek primijetili da nema glavnoga, ne samo za stolom, nego i nigdje na vidiku na čitavom Venerinom brežuljku. Ipak smo, dakle, morali još malo pričekati, jer još nije stigao ravnatelj Svevidnice!

Svevidnica, prilaz s Marsove poljane

Onda je dotrčao glasnik, zapuhan kao da stiže s Maratonskog polja, spuštajući mobitel s uha i panično šapćući na uho voditelju. Ovaj se uhvatio za glavu, još jednom žestoko kucnuo po mikrofonu i oglasio se, mada je mogao meni to reći i unplugged, jer sam bio jedini u publici:

“Tiskovna se konferencija odgađa do daljnjega! Upravitelj je spriječen zbog provale u njegovu privatnu kuću na Fidijinom šetalištu. Upravo je morao biti prisutan na uviđaju. Čak se i nadao da bi mogao stići bar sa zakašnjenjem, ali ga vozač u busu koji vozi na Venerin brežuljak nije pustio gratis, usprkos ravnateljevom uvjeravanju da je opelješen do posljednje lipe, pa ga je napustila svaka nada da će se danas domoći Venerinog brežuljka. O novom terminu konferencije bit ćete na vrijeme obaviješteni. Hvala na razumijevanju i do viđenja!”

Nisam imao konkurencije kolega pa mi nije bio problem u odlasku doći do voditelja da ga upitam, bar privatno, što se trebalo obznaniti na ovoj pressici.

“Trebali smo saznati što će se postaviti na našoj zvjezdarnici.”
“Pretpostavljam, teleskop!” upao sam sa štreberski pripremljenom primjedbom.
“A ne! U tome je štos! Teleskop ima svaka zvjezdarnica, to je već stereotip koji je naš upravitelj htio izbjeći. Tako da će teleskop još malo pričekati, nije toliko važan, nije nam prioritet, Našem je upravitelju palo na pamet da budemo što originalniji. On hoće na vrhu Venerinog brežuljka jedan veliki kip, spomenik, veliku skulpturu! Nešto još veće nego u Riju! A, dakako, i nešto sasvim drugačije nego što je tamo. On želi nešto impozantno što bi simboliziralo našu novu Svevidnicu.”
“I što je to?”
“Saznat ćete drugi put, zato dođite kad vas pozovemo. Sad vam ne smijem reći.”

Pogledao sam na sat i uputio se prema Marsovoj poljani da zauzmem bolje mjesto na koncertu. Odjednom udarih čelom o nešto tvrdo. Naletjeh na prsa junačka, zaštitara na skorašnjem koncertu. Namjerno se vješto podmetnuo kako bi inscenirao moj faul.

Originalna postava grupe Aphrodite’s Child

“Kamo se zalijećete, prijatelju?”
“Idem na koncert.”
“Nema nikakvog koncerta. Vi još ne znate da je odgođen do daljnjega? Pokušajte doći sutra u isto vrijeme, možda se održi!”
“Ne mogu baš dolaziti ovamo svaki dan. Nisam odavde. Putujem daleko…”
“Nemate nijednu prijateljicu u Sudargradu, da vas zbrine do sutra?” upita me i namigne lukavo.
“Ne, ali imam prijatelja.”
“Ohoho… Pa što odmah ne kažete? Oprostite ako sam vas uvrijedio… Niste mi izgledali kao…”
“Kao što?”
“U tom slučaju, možda vam ja mogu pomoći, možda ja stanujem bliže od vašeg prijatelja?” namigne on još lukavije. I ne samo to, privuče se nježno k meni i vragoljasto me pljesne po… odostraga. Protumačio sam to kao niski udarac, jer sam ga, bez dileme, osjetio ispod pojasa. Nije mi važno sprijeda ili straga, sve je jednako opasno i delikatno.
“Oprostite ako ću sada ja vas uvrijediti, ali baš sam se sad sjetio da imam jednu prijateljicu!” odvratih mu.
“No, dobro, dobro, ako je to vaš izbor…” reče mazno i pokuša me još jednom dohvatiti.

Ne znam što je dalje rekao, možda još nešto, ali poput konja ošinutoga bičem po sapima sjurio sam se niz padinu Venerinog brežuljka, prema mostu, brže od zvuka, pa me ostatak njegovih riječi, ako ih je i bilo, više nije mogao stići.

Koji skandal, razmišljao sam dok sam se kotrljao nizbrdo. Krenem na jednu predstavu o kojoj bih mogao pisati, ukaže se iznenadna prilika za dvije, a onda za čas obje propadnu. O čemu da sad pišem? To direktno ugrožava moj posao. Tako je to kod nas. Kad bi se pisalo samo o onome što se dogodi, novine bi bile formata letka. Piše se uglavnom o onome što se nije dogodilo i smišljaju se razlozi zašto se nije dogodilo. Nije se pokrenulo gospodarstvo, nije se povećala zaposlenost, nisu isplaćene plaće, nije odobren kredit, nije skupljen novac za poticaj i subvencije, nije pobijedila pravda, nije pala kiša, nije sklopljen ugovor, nije prodano brodogradilište, nije dodijeljena koncesija, nije poskupila kava u saborskoj kantini, netko nije govorio istinu, netko nije kažnjen, netko nije preživio, netko se nije zaljubio… Sve samo nije… Jedino što jest, to su skandali.

Na mostu sam, dok sam se vraćao na parkiralište, sreo, svaku posebno, dvije zanimljive osobe. Jednu sam otprije poznavao, a drugu upravo upoznao. Sunce mi je blještalo u oči, a i bilo je vruće kao na njegovoj površini i zrak je titrao nad vrućim asfaltom, kad sam ugledao prvu. Učinilo mi se da to prema meni hoda Fata Morgana, ali ne, bila je to čuvena Sudargrađanka koja već dulje vrijeme u svoj grad navraća samo povremeno, pa je tim dragocjenije susresti se s njom. Ona se ponosi činjenicom da je direktna potomkinja (55. generacija) davnog uglednog Rimljanina Lucija Septimija Severa (vladao od 193. do 211.), po kojem je dobila i ime, i da su svi iz njene loze još od tada, bez prekida, vjerni sljedbenici Jupiterovog hrama. No, u posljednje vrijeme fatum ju je odveo daleko na istok, kamo se i preselila, zbog poznanstva s jednim sljedbenikom Zeusovog hrama. Iz tog poznanstva rodio se… rodila joj se ideja bez presedana: da se građanima omogući paralelni upis i u jedan i u drugi hram! Sad mi se požalila da joj to ne dopuštaju, da su joj rekli da je takva evidencija nemoguća, a njoj nije jasno zašto.

“Mislim da je meni jasno. Bio sam već čuo za taj tvoj problem, pa sam se zainteresirao zašto je do njega došlo.”, pokušah joj objasniti. “Radi se o prastarom softveru u informatičkim sustavima tih naših prijateljskih hramova. Imam poznanika koji je sistem-administrator u Jupiterovom hramu, pa mi je baš spomenuo neki dan da je maska za upis jednostavno takva da se ne može izvršiti upis u obje kućice na ekranu. Čim se upišeš u jednu od tih kućica, upis u drugu se blokira i ne možeš se upisati u drugu da hoćeš! Nisu operateri krivi, nije da to ne bi znali napraviti, jer se svako malo troše nemalo na polaganje raznih stupnjeva, nego ne dozvoljava im zastarjeli softver! Taj softver potječe još iz 1054. godine, slučajno iste one godine kad je prasnula ona supernova od koje mi danas na nebu vidimo samo oblačak. Još tada je sklepan taj softver, pa odmah i zaključan i zaštićen od daljnjih modifikacija. Nije ti to, draga moja, popis birača! Za njega je program napravljen relativno nedavno, pa je mnogo fleksibilniji. U njega se možeš upisati na koliko hoćeš mjesta, jer novi softveri podržavaju daleko veće memorijske resurse, omogućavaju rad s velikim bazama podataka, pa na tome ne moramo šparati. Kužiš, Seko?”

“I kome da se javim da se ta opcija odblokira? Pa i ti se razumiješ malo u programiranje, to bi se moglo jel’da?” pogleda me žarkim očicama punim nade. Tko joj ne bi izašao ususret… Tužno, nemoćno i skrušeno sam joj odgovorio:

“Programeri su davno umrli, a izvorni kod su ponijeli sobom u grob, kao što su faraoni sobom u grob nosili sve što im je trebalo na drugom svijetu, jer su ovi i tamo nastavili programirati. Jednom programer, zauvijek programer! Dijagrami toka su zagubljeni, programski jezik s kojim su radili ja ne govorim, danas je to mrtav jezik, i zato nema više niti administratora za održavanje sistema. Izmjene u softveru pod tim okolnostima traže vrhunskog stručnjaka, ali to bi bio hakerski zahvat koji podliježe nekim neugodnim sankcijama. Odavno se više time ne bavim, niti ne bih, pogotovo ne u ovom slučaju. Najbolje bi bilo program napraviti od početka. Čak bih mogao probati, ali za to mi treba akreditacija. Možeš li mi je nabaviti?”

Lupina Severova, potomkinja Septimija Severa

“Ne mogu. Mogu ti samo nabaviti akreditaciju za svoj koncert.”
“Ne treba,” rekoh. “Pun mi je već… džep takvih akreditacija, pa više ne znam gdje moram koju pokazati. Sve pobrkam! Bok, žurim kući u redakciju. Napisat ću da sam te sreo, to je sve što mogu učiniti za tebe! Boooooook!”

I tako sam odjurio. Pomalo grubo, ali samo zato da mi ne vidi suzu u oku… Jer nije da mi nije bilo žao. Uvijek mi je žao kad nekome ne mogu pomoći. A najviše sebi…

Minutu nakon toga, još se suza nije ni osušila, sreo sam drugu zanimljivu osobu. Nisam je do tada poznavao ali je ona prepoznala mene. Zaustavila me i… sad ćete i vi, dragi čitatelji, odmah prepoznati o kome se radi ako vam samo spomenem da je ta, inače malo jača žena, bez pozdrava ispružila prema meni ruku u kojoj je držala vrećicu punu čvaraka i rekla pomalo zajedljivo: “Smijem li vam ponuditi, gospodine Pinče?” Ali, što je dalje bilo i kako sam se s njom proveo napisat ću vam u sljedećem izvještaju, jer je i ovaj već predug. Bojim se da bi mi ga u redakciji skratili baš za ovaj pasus. Konačno, ja sam morao donijeti izvještaj s koncerta atenske grupe “Aphrodite’s Child Tribute Band”, a ne ovo što sam do sada pisao.

Nažalost, o koncertu mogu napisati još samo zašto je odgođen, ako se ikada i održi. Baš kad sam bio prešao most i krenuo prema parkiralištu gdje sam ostavio auto, stiže mi SMS organizatora koncerta, iz kojega je bilo razvidno ovo:

Band uopće nije niti krenuo iz Atene! Ako još uopće i postoji nakon svega što mu se dogodilo posljednjih dana. Bubnjara mama nije pustila na put jer je pao na državnoj maturi iz hrvatskog, to jest stranog jezika. Basist je, nakon što mu je na nedavnom koncertu u Damasku metak prozujao pored uha, prije putovanja svratio u Delfe da pita Pitiju (Pitija je da se pita) kako će proći na koncertu u Sudargradu, a ona mu je rekla “Ići ćeš vratiti se nećeš na koncertu poginuti”, pa se dečko nije usudio krenuti na put, jer nije znao gdje je Pitija stavila zarez. Gitarist je prebjegao u konkurentski “Venus Tribute Band”, ne zbog bolje love nego zbog pjevačice. Klavijaturist je otišao na Olimpijske igre u London svirati “Vatrene kočije”, to jest repertoar svog prethodnika u “Aphrodite’s Child”, Vangelisa. Ritam-gitarist je pobjegao na gažu u neke svatove u Pireju, jer je čuo da se ženik preziva Onassis, pa mu se to učinilo perspektivijim, a hitno mora platiti zaostale rate alimentacije koju je zaradio prošle godine nakon koncerta u bajnoj Tirani na jednom ludom noćnom provodu kakav samo taj grad može pružiti. Pjevač je pak, baš kao i onaj Demis u originalnom bandu, prije pet dana otišao u samostalnu karijeru.

A ja sam konačno sjeo u auto i odjurio kući, to jest u redakciju, da predam bar bilo kakav izvještaj o bilo čemu, to jest ovaj koji ste upravo pročitali. Iskreno, ne mislim da se radi o nekom osobitom skandalu zato što se baš ništa od najavljenoga kod Svevidnice nije dogodilo, iako je članak tako naslovljen. Radi se samo o otrcanim trikovima zanata. S takvim naslovom sigurno sam privukao više pažnje a time i čitatelja nego moj kolega čiji se članak zove: “Mali Ivica Dioklecijanov riješio sve zadatke na svjetskom prvenstvu iz matematike”. Ne treba vam to smetati. I ja sam čitatelj, pa sam ovaj članak, zahvaljujući intrigantnom naslovu, pročitao čak i nekoliko puta, i to još dok je bio u rukopisu. I kod svakog čitanja nisam iznova mogao vjerovati da se takve stvari mogu (ne) dogoditi! I ne samo to, sa svakim novim čitanjem otkrio sam još neki detalj koji mi je u ranijim čitanjima promakao.

Kako sam napomenuo, neke sam detalje u ovom opisu (ne)događaja izostavio. Sve što ovdje nedostaje, a i o svemu što će se još dogoditi i ne dogoditi pisat će u sljedećem nastavku. Do čitanja!