Spuštanje u špilje vježbala je na stepenicama u New Yorku. Otkrićem zašto su ribe u meksičkim špiljama slijepe, Križevčanka Martina Bradić izazvala pravu senzaciju
– Postoje organizmi koje mi biolozi zovemo seksi i znanost koja se radi na njima je kao “sexy science” – kaže Martina Bradić, postdoktorandica iz biologije, istraživačica na New York University, zaslužna za otkriće da je meksička špiljska riba (lat. Astyanax mexicanus) zbog života u mraku izgubila vid i pigmentaciju. Tim kojem je bila na čelu potvrdio je time tzv. konvergentnu evoluciju na djelu.
Do znanstvene elite mlada znanstvenica, podrijetlom iz Križevaca, došla je, može se reći, iz dubina, s obzirom na to da je istraživanja provodila u egzotičnim prostorima Srednje Amerike.
– Uzorke riba skupila sam na 20-ak lokacija u sjeveroistočnoj meksičkoj regiji Tamuelipas, jedinom mjestu uopće na svijetu s tako kompleksnim sustavom pećina i slijepih riba – opisuje Martina, otkrivajući fasciniranost raznolikošću i povezanošću živog svijeta još od djetinjstva. S poštovanjem prema prirodi koja nas, kaže, održava na životu zaputila se u mračne predjele, iako prije nije imala nikakvo iskustvo silaska u špilje.
– S mentorom sam vježbala spuštanje po užetu na požarnim stepenicama sveučilišta u New Yorku, svakog vikenda, to mi je bio jedini trening – kaže Bradić i dodaje da takve ekspedicije često zvuče kao izleti u živopisna područja, no da ipak prije znače naporan rad i ekstremne higijenske uvjete.
– Nije jednostavno satima hodati kroz neprohodnu džunglu da bi se pronašla špilja, a onda se spustiti 100 metara ispod zemlje a da ne znate što vas čeka – govori Martina o speleološkom znanstvenom “debiju” . Znala je s ekipom satima stajati u vodi do grla kako bi ulovili samo nekoliko ribica, pa priznaje da bi mnoge ljude u uskim prolazima vjerojatno uhvatila i panika.
– No, sva iskustva su važna jer nije moguće proučavati nijedan organizam u prirodi ako ne razumijete njegovo stanište i ekološku važnost, te čime se i koliko hrani. Priroda je tijekom milijuna godina napravila fantastičan eksperiment, pa “mi se slijepa špiljska riba učinila kao idealan model” – navodi Martina. Ovaj primjerak je, kaže, primjer evolucije iz udžbenika jer pokazuje kompleksnost evolucijskih mehanizama koji nisu uvijek jednosmjerni.
– No, zanimljivo je da smo ustanovili da je križanjem dviju slijepih riba moguće dobiti i one koje imaju vid, čime se priča komplicira – tumači Martina tezu o tome da se “još od Darwina istražuje uzrok ove evolucijske zagonetke”.
– Naša studija je najveća genetička studija dosad na populaciji slijepe špiljske ribe i njenih predaka, a pokazuje da se, unatoč povezanosti špilja s okolnim rijekama i križanju gena, u špiljama održao tzv. špiljski fenotip bez očiju – kaže znanstvenica i nastavlja:
– Konvergentna evolucija znači razvoj sličnih morfoloških osobina s istim funkcijama kod populacija koje nisu u bliskom srodstvu. Kod meksičke ribe riječ je o kolonizaciji špilja koje su se dogodile u razmaku od dva milijuna godina – pokušava nam razumljivim jezikom približiti svoj posao, koji ju je preko Hrvatske i Portugala odveo i u SAD.
Neizmjerno uživa na Visu
Martina podjednako važnim smatra i rad u laboratoriju, koji je “malo manje egzotičan”. Sviđa joj se način rada u Americi, okruženje spremno na raspravu.
– Ako nemate s kime diskutirati i kad se poštuje mišljenje onoga tko ima veću titulu, nećete daleko dospjeti – kaže Martina i dodaje: – Evolucija je nešto što nam je prijeko potrebno.To je sentencija koja se, osim na životinjske populacije, lako može primijeniti i na ljude i društvo. Pa i naše, iz kojeg se znanstvenica otisnula u svijet ne da bi pobjegla, već da bi se usavršavala i upijala nova znanja.
– Dugi boravak u istom okruženju smanjuje kreativnost, a kod nas su još prisutni niski kriteriji za zapošljavanje. I sustav kod nas – kritična je Bradić – potiče mlade znanstvenike da se prilagode i budu pasivni, a želimo li bolju znanost, stvari treba mijenjati jer prirodno je stalno učiti – poručuje Križevčanka i našim znanstvenim vlastima.
Ona ne zna odgovor kad će se i bi li se vratila u Hrvatsku, jer u SAD-u je već četiri godine, ostat će još tri, a povratak ne ovisi o opremi, nego o znanstvenoj klimi i ljudima. Dotad, navraćat će obitelji za Božić ili preko ljeta na otok Vis.
– Tamo nikad nema turista. Zavirujem u svaki kutak predivne prirode i neizmjerno uživam – kaže biologinja koja je zbog ljubavi prema fotografiji mogla postati i umjetnica. No, evoluirala je u znanstvenicu. Za nju je, zaključuje, znanost način života i opsesija. (VL)
Jeste li znali
Nismo svjesni bogatstva i raznolikosti prirode
Kao postdoktorand Martina Bradić živi primjereno, stanuje u centru Manhattana gdje je sve skupo, ali je život u Velikoj jabuci jako uzbudljiv i ona si, kaže, može neke stvari i priuštiti. Upozorava da u Hrvatskoj ljudi možda nisu svjesni prirodne raznolikosti i bogatstva koje imaju, gdje Dinara, Krka, Velebit ili otoci vrve endemičnom florom i faunom.
– Još uvijek ne znamo dovoljno kako bismo mogli pravilno zaštititi ekološke i biološke sustave. Puno ljudi iz struke vrijedno radi u projektima zaštite prirode, no potreban je i strateški sustav financiranja koji će omogućiti očuvanje prirodne raznolikosti i autohtonih vrsta u Hrvatskoj – poručuje M. Bradić.
Komentari su zatvoreni.