Psi laju

Negdje u jesen 1970. prije prvog sata, profesor iz povijesti upao je u razred:
– Danas nema nastave, hajde izlazite dolje pred školu, idemo na demonstracije!
– Protiv koga, druže profesore, samo recite, čuti će nas!
– Protiv rata u Vijetnamu, međunarodnog imperijalizma, kapitalizma, kolonijalizma!

Dolje, pred školom, posloženi uza zid čekali su nas transparenti i zastave. Formirali smo kolonu, profesori su nam dijelili transparente i sricali parole. Zaustavili smo promet na cesti ispred škole i čekali da se pojavi gro kolone koja se formirala negdje na igralištu ispred gimnazije. Zajebancija je u tren bila na zavidnom nivou, a naša revolucionarna svijest uz trube bijesnih vozača bujala je iz trena u tren. Kad se pojavila kolona, već usklađenih grla i visoko uzdignutih transparenata, pridružili smo im se i krenuli prema gradskom trgu. Profesori su hodali uz nas i nukali da budemo glasniji. Petstotinjak učenika svih srednjih škola jutarnje smjene brzo se razularilo i atmosfera je u tren ličila na karneval. Jimi je iz torbe izvadio naš mali zajednički gramofon na baterije, u koji smo za vrijeme odmora ubacivali siglice i larmali po razredu. Čeprkajući po torbi namignuo mi je:
– Brate, gle sad…!

Malo otegnuto, kreštavo, iz gramofona se razvalilo “Give Peace a Chance”. 
– Što je sada to, podviknuo je profesor Bakić, demobilizirani oficir koji nam je predavao povijest.
– Himna miru, druže profesore… John Lennon, ka’ da je znao pa je napisa’ pismu, baš za nas.
– Otkuda je taj, taj Lennon, kapitalistička svinja ili je na pravoj strani!?
– Ma profesore, “Working class hero”, čisti šljaker i nema boljega, virujte!
– Ajde onda, neka ga, ali može li to onda jače, glasnije?
– Ne može, crkle baterije, imate li što sitnoga da kupimo nove?
– Neka, možemo mi i bez toga, ‘ajde da vas čujem… Gimnazijalke su glasnije od vas!

Šef parade Jure, nesuđeni pjevač lokalnog rock banda derao se iz petnih žila:
– Dolje kapitalizam, dolje međunarodni imperijalizam, živila radnička klasa, naprid socijalizam… Uaaa Amerikaaa, živio nam bratski narod Vijetnama (pa za oktavu niže) ua profesorica iz matematike, naprid Hajduk!!!

Problem je nastao kad je netko iz kolone učenika ŠUP povikao: “Naprid, Dinamo!”. Globalno plemenita stvar odjednom je dobila prozaičan štih i izmakla kontroli pa se ljudstvo malko ispremiješalo, a transparenti na tren poslužili nečemu sasvim drugome. Nama šesnaestogodišnjacima iskreno se jebalo za rat u Vijetnamu i međunarodni imperijalizam, možda nas je malo brinula matematika, ali ne toliko da bismo digli revoluciju. Kad su se strasti smirile, Jure je uzeo predah, malo se nakašljao i kao da mu je nešto sinulo pa se jednako glasno obratio profesoru:
– Druže profesore, je l’ ovo ne’ko dojavio Amerikancima, ili mi lajemo na vitar!?
– Majmune (i tad su se pedagozi jednako toplo, kao i sada, obraćali učenicima), je l’ se ti to rugaš ovoj plemenitoj ideji? Da si mi za domaći rad napisao referat s naslovom “Međunarodni imperijalizam”! Šest stranica da ima, najmanje!

Gledam ovih dana kako šačice ljudi na ulicama dižu glas protiv pohlepe banaka, monopola korporacija i sjećam se uzaludnih pucanja glasnica moje generacije. Bojim se da opet lajemo u vjetar i da apel na svijest i osjećaj pravednosti nije dovoljan da bi se stvari promijenile na bolje. Poredak se mijenja silom, a sila i represija opet je, kao i kapital, u rukama uskog kruga kurvinih sinova i političke elite, kako globalno, tako i na nacionalnoj i na žalost lokalnoj razini, u kojoj se bolesno štene i okotilo. Začarana je to kula Harryja Pottera, iz koje postoje samo jedna vrata i otvaraju se eksplozivom.

U fimu “Nixon” koji obrađuje rat u Vijetnamu i studenske nemire ’68., negdje u gluho doba noći grupa demonstranata zatiče usamljenog i uplašenog predsjednika SAD-a u mauzoleju Abrahama Lincolna. Prilaze mu i viču:
– Predsjedniče, zaustavite ovaj jebeni rat!
– Ne mogu, odgovara im, rat ima svoju proceduru, svoju tehnologiju, uvod, zaplet i rasplet kao i sve u životu…

Dakle, jasno je da će oni kojima odgovara stanje stvari kakvo je, poduzeti sve (opstrukciju, provokacije, silu) ne bi li sačuvali ovakvo stanje. I neće se libiti reći da to što rade, rade kako bi sačuvali upravo naš građanski mir (mir tihe većine). Izlaz vidim samo u općoj pobuni jasno artikuliranih zahtjeva i milijunima na ulici, a onda se okrenem oko sebe i vidim u Zagrebu tisuću demonstranata, u Rijeci stopedeset, u Splitu trideset, u Križevcima dva…

Manjina izlazi na ulice, laje na vitar, a većina gleda kroz prozor, kao na heppening, nespremna sići i baciti ciglu u staklena vrata najbliže banke. Na tu tihu, anemičnu većinu, oni koji su svijet doveli na rub kaosa, upravo i računaju. Zato ne vjerujem u mirnu revoluciju ulice, u parole i transparente. Ne vjerujem, jer još nikada u modernoj povijesti ulica nije bitno promijenila stanje ako se nije snabdjela ciglama. I zato jer uvijek jedni navijaju za Dinamo, drugi za Hajduk. U konačnici nitko nije javio Amerikancima da ja hodam po Križevcima s transparentom “Dolje Gubernator, dolje carska obitelj, namještaljke, mućke i dvorske spletke!”

Svatko čuva svoju guzicu, Amerika je daleko, a i cigle koštaju.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.