Separatisti

“Sine, nikad se nemoj kupati prije nego naučiš plivati”
–Nepoznati autor

Prije tjedan-dva na TV dnevniku je bila reportaža o biranju najljepše ovce i ovna negdje u zadarskom zaleđu. Novinar je upitao ozarenog vlasnika upravo izabrane najljepše ovce “kako se osjeća on, a kako njegova ovca?”. Ovca je prešutjela pitanje, ali vlasnik je oduševljeno zborio: “Ovce možete vidjeti i sresti svuda, svijet je pun ovaca i, iskreno, mi nismo bili favoriti, ali smo se borili i mislim da našoj pobjedi nema zamjerki!”

Ovca je stidljivo šutke gledala u stranu, ali se iz njenog bistrog pogleda dalo iščitati da ne dijeli mišljenje svoga vlasnika da je odlučujuće bilo baš borbenost. Da sam ja bio reporter svakako bih se obratio ovci i nju upitao za mišljenje. Možda smo iz prve ruke mogli saznati nešto od zakulisnih igara koje inače prate sve izbore, pa i izbore za Miss. Slutio sam priču, a gledao nonsens koji se pojavljuje uvijek kad se ni iz čega pokušava napraviti nešto.

Ponukan raspravom o križevačkim turističkim potencijalima, turističkoj zajednici (TZ) i novoj direktorici, na adrese deset svojih znanaca i prijatelja uputio sam mali upitnik u kojem sam molio da mi nabroje tri potencijalna branda koje bi grad mogao i trebao, kao autohtone, ponuditi potencijalnim turistima, te daju kratku opasku, elaboraciju odabira i stava.
Devet od njih deset mi je odgovorilo “Ništa!”, a jedna učena gospođa mi je ponudila Sv. Marka, uz malu opasku “Ali, mislim da je i za to sada prekasno”. Kako sve izlazne ankete prije predsjedničkih izbora variraju na 3-5% točnosti, i ja sam svoju anketu, istina na malom uzorku, uzeo kao vjerodostojan stav građana na zadanu temu. Pa koristim i ovu priliku upitati širu križevačku javnost ista pitanja, neka svoje odgovore potkrijepe s par rečenica.

Kada je Sv. Marko dobio zadnji “čvarak” na epoleti i postao “maršal” bila je prilika da grad od njegove svetosti napravi turistički brand. Sada i na njegov lik i djelo sjenu baca bolesna ambicioznost “sekte” koja, uz njega, Svevišnjemu nudi još jednog  potkalničkog muža za sveca. I Božjem strpljenju i toleranciji mora biti previše!

Da je 1995. bilo znanja i duha, kao recimo nešto “južnije”, danas bi Križevci stvarno imali nešto što bi moglo vjernike i dokone starce animirati da krenu baš u Križevce. Promućurnost je zatajila u najvažnijem trenutku i propuštena je prilika da se danas u uredu TZ prodaju limenke sa suzama Sv. Marka, da se na kalničkom kamenu nađe otisak stopala Sv. Marka, da se obilježi vidikovac na kojom je promišljao o svojoj svetosti i svom Hrvatstvu. Mogli su se otkriti staza i puteljci kojima je hodao, ispaša na kojoj je čuvao krave, plot koji je nestašni Marko preskakao da bi ukrao šljivu – i za sve naći žive svjedoke. Turisti bi hrlili u Križevce, pa neka nevjernici ili sam Vatikan sumnjaju.

Moglo se, ali nije. Sada je nekako kasno, i teško je nadoknaditi zaostatak u startu jer po Hrvatskoj i svijetu ima strašno puno svetaca i svetišta, a tržište je zasićeno. Iskreno, pod kapom nebeskom je i inače inflacija svetaca, zbog kriterija koji su više tržišni nego duhovni, i tom nadmetanju sada ne vidim kraja. S druge strane, ne mogu prežaliti priliku da smo stvarno imali “konja za utrku”.

Krvavi sabor, crkve, katedrala, kula svetokriška, spravišče, gornjogradska lipa, ma sve je to lijepo, ali govoreći o turizmu uvijek nam je na pameti čar – prihod, ono što puni gradski proračun. Pitam se za koju znamenitost, lokalitet, priredbu, Grad ili TZ može prodati ulaznicu?
Koji autohtoni suvenir možemo ponuditi turistima kao naš križevački? Je li to “bilikum”? Ništa drugo mi na pada na pamet. Spravišće? I to smo vulgarizirali i pretvorili u dernek koji jednom godišnje privlači populaciju sklonu voletini i luku, a ne gradskim znamenitostima ili kulturi, što sa turizmom nema baš nikakve veze.

Na kraju ostaje Kalnik, koliko znam oduvijek je tu, domaći, križevački. Hvala Bogu što kalnički šljivari – separatisti nisu uspjeli u svom naumu da nam ga otmu i odu s njima recimo prema Varaždinu. Ali i taj Kalnik, koji često pohodim i volim, tek je specifična turistička ponuda. Ti gosti su mahom ljudi koji poslije letenja, pentranja ili pješačenja u Planinarskom domu (lijepo uređenom lokalu) naručuju pomfrit bez mesa i piju vodu s izvora ispod lokala.

Dakle, ni uz 25-ogodišnje radno iskustvo i sve reference nove direktorice TZ nema  šanse da od našeg, tradicionalno industrijsko-obrtničkog gradića napravi ni Monaco niti Lourdes. Ali, mene boli duša što ne može napraviti Međugorje, jer smo za ovo zadnje imali sjajnu priliku. Križevci baš nikada neće od turizma imati značajan prihod i neće zaraditi ništa više od plaće za direktoricu, koja će, bojim se, sjedeći u uredu kao svjetski putnik kroz prozor gledati u nebo i sanjati putovanja. Nadam se da me zbog izrečenoga poglavnik i doglavnici neće razapeti na Strossu. Ili, ipak neka me razapnu, balzamiraju i izlože. Jedno je sigurno, bio bih pravi, autentični križevački turistički brand. U ime križevačkog turizma i proširenja ponude spreman sam na žrtvu, ja čekam, vi nađite raspelo i čavle!

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.