Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Do kada tako?

Početkom 9. mjeseca, kad je izostalo najavljivano “bablje ljeto”, a nastupili kišni dani jedan za drugim, moja je ulica/naselje nekako utihnula. Nestali su mnogobrojni klinci i klinceze u školskim klupama, a još za posljednjih sunčanih dana, ulica je brujala od života.
Djelomično, tome je bio uzrok u činjenici da imamo lijepu cestu, široku i tako reći novu, na višestruko zadovoljstvo ljudi koji žive u toj sredini. I nije samo da je cesta lijepa i nova, nego ona ide u krug, ukupne je dužine nekoliko stotina metara, ali možda je i u tome “čar” da nema kraja jer kad stignemo do njega, ustvari smo opet na početku.

Tu pogodnost, najviše su koristila djeca, koje uvijek ima u izobilju, a dolaze i ona iz susjedstva, a za vrijeme ferija i ona koja dolaze rođacima ili prijateljima. Promatrajući ih, na neki im se način divim zbog njihovih igara i dječje maštovitosti ali i širine interesa kojima su zaokupljeni.
Najinteresantniji su oni najmanji. Tek što prerastu fazu kad su ih mame, tate ili bake furale u krug na kolicima, stanu na vlastite noge, i osvanu na biciklu; onom minijaturnom, s dva dodatna kotača, ali vrlo brzo i bez njih. Tek neko vrijeme prati ih netko od starijih, a onda nastavljaju sami,  ili s djetetom istoga uzrasta, da bi ubrzo pokušali slijediti one starije, trudeći se da ne zaostanu. I dok veće dijete vozi lagano, ležerno i bez napora, mala minijatura od bicikliste klači nogicama poput lika iz crtića, a pedale postaju zamućeni krug od brzine. Već odavno nije pitanje kako zadržati ravnotežu na biciklu, nego kako biti ravnopravan s velikima ili većima.

Budući je bicikl jedna od normalnih pojava, drugoga dana osvanu na rolama, i mali i veliki, i premda je vani /bilo/ recimo +32, ne smeta ih da rolaju u sred podneva. Kad se i toga zasite, na susjedovom dvorištu odigraju nogomet, a moja fasada povremeno odzvanja od promašenih udaraca. Igraju i mali i veliki, pa i djevojčice, a nogomet je bio posebno popularan za vrijeme održavanja svjetskoga prvenstva.
Drugoga dana, i opet po vrućini, aktualno je znalo biti kondicijsko trčanje u krug i bio sam siguran da ta djeca ne će imati problema s pretilošću, jer svaku kaloriju potroše na najpoželjniji način. U toj “disciplini” posebno sam se divio jednom dječaku, nešto starijem od ostalih, koji bi u pola užarenoga dana ponavljao krugove jedan za drugim, a kad sam pomislio da će pasti od umora, završavao je sprinterskim finalom. Ne znam je li je to bila čista rekreacija, ili ozbiljni trening neke atletske discipline.

U trenutku nekoga predaha, bicikle su znali odložiti pod mojom brezom i posjedati u travu, ali ne zbog umora, već zbog trenutnih tema razgovora, SMS-iranja, ili jednostavno snimljenih fotografija mobićima. Veći dječaci bi lagano, nezainteresirano  “patrolirali” na biciklima ispred posjelih djevojčica, zastajali, razgovarali… dok ne bi pala neka nova inicijativa za pokret.
Predvečer, već svjesne svoje osobnosti i darova koje im priroda dodjeljuje, veće su djevojčice šetale u krug, a i kasnije, kad je već pao ljetni mrak, nisu jenjavali glasovi pa i graja njihova odrastanja.
Onda, tišina i beskonačna kiša. Školsko je zvono učinilo svoje, a ulica je ostala prazna i tiha, pritisnuta sivim oblacima i nekim mrtvilom.
Kad odjednom –pi-pi-pi-pi-pi-pi!!!

Na taj poznati zvuk bagera u radu lovi me jeza i automatski mi se nameće pitanje –gdje je puklo? A sigurno je puklo. I ne trebam nikoga pitati ili ići van provjeriti, dovoljno je okrenuti slavinu i osvjedočiti se da vode nema. Sad još jedino, sebičan kao i svi mada to ne priznajemo, ostaje mi da provjerim je li  puklo na mojoj, zapadnoj strani ili na nekoj od ostale tri strane svijete koje naša kružna cesta posjeduje. Ostaje i pitanje hoće li kopati na cesti ili pored nje, a o tom ovisi i veličina rana koje će joj bager napraviti.


Svojevremeno sam već napisao nekoliko riječi o toj temi, ali kako je problem dugoročan, i tema postaje neiscrp(lje)na.
Nema tome ni tri dana od pojave bagera i ostale prateće tehnike i ljudi, kad naoko mali problem angažira poprilične tehničke i ljudske snage što, u krajnjoj liniji i košta. A “uhodano” Komunalno to riješi relativno brzo i kvalitetno koliko može biti, no ipak ostaju trajni ožiljci. Na sreću, na sredini asfalta samo jednom do sada, a ovom prilikom na susjedovoj ligustrum živici u dužini od neka dva metra. Možda je žalim i više od staroga susjeda koji ju je redovno održavao šišajući je s voljom i na vrijeme pa je izgledala besprijekorno, kao pravi ukras. Istina, bager ju je vratio na “staro mjesto”, ali to djeluje kao da na kristalni pehar nalijepite odlomljenu ručku – selotejpom. Pri tom je svejedno ako je susjed posadio živicu deset centimetara prema “javnom dobru”, ili je cijev položena deset centimetara izvan toga dobra, bitno je da nastaje šteta, i to višestruka.

Ni mjesec dana ranije, puklo je kod susjeda preko puta. Popravak je izveden relativno elegantno samo podizanjem vodolovki, pa na sreću, kad ih vrate na njihovo mjesto gotovo da i ne će biti vidljivo.
Ali da, kako bi narod rekao, vrag bere šalu osvjedočio sam se jučer, kad je opet puko, deset metara južnije od intervencije kod spomenutoga susjeda. Dok je dan-dva bez kiše, a cesta se osuši, lako je postaviti dijagnozu jer voda poteče vodolovkom, ali dok kiši, treba i nekoliko dana da se ustanovi da je na nekom dijelu “premokro”.
I, procedura se opet ponavlja. Puno tehnike, nekoliko ljudi, a moji se susjedi više i ne čude, jer su navikli. Tek susjeda, koja živi u inozemstvu, kad smo oboje izašli pita:
-   Susjed, jel i kod vas nema vode?, a ja odgovaram da nema, a ona se čudi zašto stalno kopaju, misleći da prošli put kad su kopali nešto nisu dobro napravili.

Sjećam se “otvorenja” naše ceste, a ovo – otvorenje – možda je moglo i bez navodnika jer to je stvarno i bilo. Došla je “politika”, Gradonačelnik je održao “slovo” a poginuo je i jedan odojak utopljen u nekoliko litri vina i boca piva. Bilo je i bezalkoholnog, a mi, ponosni kućevlasnici u ulici Ive Vojnovića, bili smo dodatno ponosni zbog najljepše ceste u jednom kvartu.
Istina, još i prije započete gradnje mnogi su upozoravali nadležne da nam je infrastruktura starija od trideset godina, da povremeno dolazi do lomova, i da bi i to trebalo riješiti prije polaganja završnog sloja asfalta. A politika kakova već je, ponekad gluha i samodopadljiva, zanemarila je činjenice i logiku, u želji da što prije “uknjiži” još jednu “radnu pobjedu”.

Na cestu smo čekali više od trideset godina, i ruku na srce, ova ju je vlast napravila. Doduše našim novcem koji smo uplatili još kod podmirenja svih mogućih komunalija dok smo počeli graditi. Ali, kako je oduvijek problem novac, da su rekli – pričekajte još godinu dana, dok namaknemo potreban novac – ne bi bilo problema. Kad smo čekali tolike godine, i ta, još jedna, ništa nam ne bi značila.
Ovako, imamo što imamo. Stalne intervencije kojih su dosadašnji troškovi daleko premašili cijenu cijevi koje je trebalo zamijeniti. I neizvjesnost – do kada tako? Ali i novo pitanje: što kad “otkažu” i plinske instalacije koje su položene uz ili iznad vodovodnih? A bilo je već nekih znakova mirisa, pa i mjerenja, no za sada bez alarmantnih dijagnoza.

Možemo problem gledati i s druge strane; Komunalno stalno ima posla, Grad i nadalje brine o nama rješavajući nastale probleme, jedino je nezgodno što se troši proračunski novac u svrhe koje su se mogle izbjeći.
Ivkošić bi ovakav tekst nazvao “kvartovska zanovijetanja”, a ja bih ga nadopunio narodnom mudrošću – kao gluhom dobro jutro. Jer, možda sam negdje i pogriješio u svojim zapažanjima neinformiranošću ili neznanjem, ali nadležni bi trebali ipak nešto reći izbornoj bazi o tom problemu. Ako ništa drugo, onda bar priznati – pogriješili smo, ali što je, tu je. Slijedi vam narednih trideset godina još mnogo intervencija, a za to vrijeme će se i cesta “potrošiti”, pa ćemo napraviti novu, sve iz početka kako Bog i struka zapovijeda.

P.S. I dok ovaj tekst još nije ugledao “svjetlo dana”, drugog dana nakon što sam ga napisao, u naš je kvart ponovo stigla mehanizacija. Negdje oko podneva, pojavio se i veliki kamion a ulicom je tekla žuta voda obojena bojom ilovače.
Zahvat je bio veći, a tek predvečer, dok su radovi već bili završeni, snimio sam priloženu fotografiju. Rezultat je intervencije novih cca 10 metara “ranjene”, naše lijepe ceste.
Možda ne bi bilo loše da ponekad svrate i novinari KRIŽEVAČKOG VJESNIKA, jer nije vijest samo kad se nešto gradi i otvara, već i kad se ruši.