“Provalio u kiosk, ukrao tri šteke cigareta” (iz policijskog izvješća)
“Ostavite mi par šteke na pultu pa neću razbijati vrata” (saopćenje provalnika)
Ljeto sam proveo na svojoj jahti krstareći Mediteranom. Uzeo sam skippera s torzom Apolona, a posadu našao preko oglasa na burzi. Ljepotice s Istoka tri su mi mjeseca mekim, nježnim prstima i eteričnim uljima liječile reumu koju godine donose. Nisam se budio jer nisam ni spavao. Bio sam na Levantu i vratima Atlantika, i tamo je sunce isto i mjesec je žut, samo su zvijezde drugačijeg sjaja.
Gledao sam maloga Japanca dok je svojom “Konicom” hvatao zalazak sunca na Gibraltaru. Ugledavši me, uz tajanstveni osmijeh, šapnuo mi je istočnjačku mudrost: “Vi na zapadu volite zvijezde, a mi sunce”. Radi u Toyoti. Pitam ga je li možda slagao moju “Corollu”, vrata mi ne dihtaju od prvoga dana.
– “Vašu su slagali u Turskoj”, kaže mi, a ja psujem i tražim da gospodinu Kiichiru Toyodi prenese moj osobni protest. “Jebeš Toyotu iz Turske”, pomislim.
Moja jahta “Lopuža” ostala je usidrena ispred Monaka. Nema poreza, nema straha od krađe, znam da ću i zadnji deci “Chardonnay-a”, ostavljenog na palubi, na proljeće naći na dnu zaboravljene čaše.
Na Plesu sam kupio štampu. Naslovi veći od formata lista i vidim da se tijekom ljeta ništa “prominilo” nije. Pa pomislim kako nikada u povijesti ove (i one) države društvo nije bilo tako ekstremno, moralno, staleški ili, ako baš hoćete, klasno raslojeno. Nikada se ljudi nisu toliko dijelili, ne po karakteru, obrazovanju, znanju koliko po imanju. Imati stan ili kuću, skupi auto, apartmane na moru ili stan u Zagrebu, ili samo posao, statusno je pitanje i najbolja ilustracija osobnog uspjeha.
Državotvorni Hrvati reći će da je i prije bilo tako. Neosporna je činjenica da su lopovi i u prošlom sistemu imali “malo više” – veliki stan, vikendicu na moru, bolji auto… i išli u lov na medvjede, koji su ih (klasno i ideološki svjesni prinesene žrtve) čekali po državnim šumama. Sad lopovi imaju rančeve, tvornice, jezera, šume u kojima love svoje medvjede, vezuju jahte u svojim lučicama i kupaju se u svome moru.
Uhapšen je ministar, ambasador, direktor šuma, voda, zraka, planina, mora i dolina. Direktor HEP-a, HŽ-a, Hrv. cesta. Uhapšena je vlasnica fantomske firme, upravitelj carinarnice, rizničar stranke, direktor najveće Hrvatske banke, general u mirovini, burzovni mešetar, saborski zastupnik zbog lažnih putnih naloga, kumica na placu zbog krivog pologa. Uhapšeni su liječnik i profesor radi mita, nakupac zbog skrivenih vreća žita. Pritvoren je ugostitelj zbog utaje poreza, poštar jer je ukrao mirovine, lažni inkasator s džepovima punim gotovine. Uhapšen je moj mirni, samozatajni susjed koji vozi BMW 220 zbog krađe, stolar u predgrađu zbog drvene građe, pritvoren je uzgajivač marihuane na terasi, župnik zbog pedofilije, vjernik zbog nevjere, ribar zbog nevere.
Remetinec je prebukiran, noćni gosti stižu bez reda i najave, već je odavno više stanara nego kreveta. Samo sirotinja kao da mirno spava u svojoj ledenoj postelji, i osim brige “što i kamo sutra”, jer zima stiže, škola je počela, knjige, plin i drva su skupi, a plaća kasni ili je nema, zalihe u čarapi presušile davno…
Ubogog čovjeka ubi sitna briga pa na Remetinečku oazu gleda gotovo sa sjetom, “barem da sam i ja među njima, zbrinut, s čvrstom valutom u Austriji, a moja obitelj osigurana za deset generacija”.
Lopovi u Hrvata žive idilu. Obitelj u nedjeljno jutro ide na prvu misu i na koljenima se moli Hrvatskom Bogu, uvjerava njega i sebe u nevinost, a onda u shopping u West Gate u Jeepu ili BMW-u, pa sa punim gepekom u posjet “nepravedno” osumnjičenom koji leži u 6 kvadrata i na WC školjci piše memoare. Gledam u sudnici onaj jadni uplašeni lik dojučerašnjeg ministra. Do jučer bahat i pun sebe, svjestan svoje pozicije i moćnih zaštitnika, a sada tupog pogleda, očiju bez sjaja, na rubu plača, i pitam se je li ga uopće stid, sebe, svoje djece, skromnog susjeda i prijatelja iz djetinjstva i bi li opet učinio isto.
Jučer sam konačno sreo znanca o kojem bruji grad. Sirotoj ženi, koja ima plaću manju od trećine njegove mirovine, na blagajni robnog centra drpio je novčanik i kartice te joj još isto jutro na bankomatima očistio ušteđevinu otkidanu od usta, čuvanu za crne dane.
– “Zašto si, kako si mogao…?” pitam ga pun nelagode. Dok je mene sram on me hladno, gotovo osuđujuće, obara na pleća protupitanjem:
– “Da ti je prilika, zar ti ne bi učinio isto?”
Prilika čini lopova, govore neki. Kakva zabluda. Lopov traži, čeka i koristi priliku. Fascinira činjenica da su u moru lopova koji defiliraju crnom kronikom u pravilu ljudi koji su već imali sve. Sirotinja krade iz kioska iz nužde, a bogataši kradu naveliko i pravdaju se prilikom!
Dirljive scene zagrljaja ispred zatvora u TV reportažama gledanije su od sapunica, a “heroji” kao da traže (i dobivaju) našu sućut. Mahom osokoljeni lete u zagrljaj svojima, pa kao da im šapuću “jesam ih”, sigurni da su tri mjeseca u pritvoru sva njihova pokora i da su Bog i pravda na njihovoj strani. U državi u kojoj je moral davno zaboravljena kategorija i društva i pojedinaca, poštenje ne vrijedi koliko je crnog ispod nokta. Indikator osobnog uspjeha je biti barem – OSUMNJIČEN!
Uz ovoliko lopova problem smještaja u zatvore može se riješiti jedino tako da se poštena manjina smjesti u “rematince”, a lopovima prepuste gradovi i sela. Imaju kadrove i kapital, medije, iskustvo i rutinu. Imaju pravosuđe, vojsku i oružje, policiju i tajne službe, crkvu i ikone. Država je oteta poštenom čovjeku, pa neka im je, neka je užiju. I svi zadovoljni… Idealno rješenje, idealna država – država lopova!
Da, sunce je svuda jednakog sjaja, a mjesec je jednako žut. Ali, nad mojom domovinom pogled prema nebu zaklanjaju tmasti oblaci. Lopovi su najsjajnije zvijezde na hrvatskom nebu i svaki dan jedna je nova. Poštenom čovjeku (“luzeru”) ostaje nemoć i gorčina: falsificirana mu je prošlost, uništena sadašnjost, ukradena država – i budućnost.
Komentari su zatvoreni.