Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Lili Marlen

Kad god se dvije ideologije sukobe,
sljedbenici čiste vjere izbiju na vrh.
Zato se oni sami nekad
ne miješaju u sukobe…

Ephraim Kishon (1924.-2005.)

Umrežen sam s cijelim svijetom, polusvijetom i probisvijetom pa sam bio među onim sretnicima koji su na svoju adresu dobili dojavu o mjestu i terminu zabranjenog koncerta neofašista. Kad sam saznao da će rođendansku veselicu moje prijateljice uveličati legendarna njemačka skupina “Blue Max”, čiji sam fan postao čim sam vidio njihovu sliku – pa ton nisam ni tražio – mojoj sreći nije bilo kraja.
Mnoge ljubavi rezultat su, ponekad iracionalno, fatalnog prvog pogleda, ali iz osobnog iskustva mnogi mogu posvjedočiti da postoje. Iz ormara sam izvadio odoru koju čuvam za takve prilike, spremljenu u vakuum najlonu s vrećicom lavande protiv moljaca, i znakovlje pa pod “omertom” čekao subotu.

Dok je mojim dnevnim boravkom odzvanjala sjetna Lili Marlen, pred velikim ogledalom u svojoj sobi imao sam generalku. Crno odijelo, čizme iznad koljena, kapa i šinjel skrojeni su mi po mjeri i, da, bio sam zadovoljan sobom. Požalio sam samo što su prilike tako rijetke i što u gradu ima tako malo pravih događaja koji me iskreno vesele i u kojima nalazim cijeloga sebe.
Veselio sam se druženju sa sebi sličnim likovima, istog odgoja, svjetonazora i ideologije, čistoj suprotnosti vjerskom fanatizmu koji lebdi nad gradom i vjerskom turizmu koji me svojom agresivnošću izluđuju. Uvijek sam, naime, mislio da je grad, odabravši vjerski turizam kao glavnu gospodarsku djelatnost, pogriješio i da je ono što možemo pružiti hodočasnicima iz zemlje i svijeta, ali i dobiti od njih, suviše malo. U pravilu su to stariji posjetitelji, sa sendvičima i tri deci Jane u vrećici, ne piju, ne puše, zapravo većina ih posti i slabi su potrošači. Ali, i sam grad svoj status svetišta temelji na “lažnom predstavljanju” i prilično  diskutabilnim referencama. Postoji li u turističkom uredu, recimo, prospekt ili brošura koji bi gostima davali osnovne informacije o našem svecu, s nedvojbenim činjenicama koje bi nam davale za pravo da baš naš grad baštini njegovo sveto ime?

Sadrži li takva brošura podatke u kojoj je kući rođen, koju je školu pohađao, kojim stazama je hodao dok je promišljao vjeru i Boga i u kojoj crkvi je po povratku u zavičaj služio misu? Da li je uopće održavao kontakte s gradom svog rođenja?
Ima li grad svetište na kojem bi se turisti, vjernici, mogli pokloniti njegovoj sjeni i zapaliti svijeću u spomen? Postoji li u gradu spomenik Sv. Marku, skromna bista na koju bi namjernici na njegovu tragu mogli položiti stručak cvijeća koje bi za tu priliku cvjećarna Camellia, bez sumnje, prodavala po pristupačnim cijenama?
Pripada li Marko Križevcima (gdje je rođen), Grazu (gdje pristupa isusovačkom redu), Rimu (gdje je studirao), Trnavi (gdje je bio ravnatelj sjemeništa i gdje mu se nalaze relikvije) ili Košicama (gdje je bio upravitelj benediktinske opatije i po svemu sudeći skončao)!? Ako je samo njegovo porijeklo temelj našega prava da ga svojatamo, tada je ono u sučeljavanju s ostalim faktima iz njegove biografije dokaz da Sveti Marko najmanje pripada Križevcima.

Vjerski turizam u ovom vremenu inflacije svetaca prilično je nesigurna gospodarska djelatnost, posebno u gradu u kome fanatici imaju pretenzije da to bude glavna djelatnost. Niz pretpostavki grad nema, a ono malo što ima ne umije osmisliti, materijalizirati, i na  kraju prodati, kao proizvod iza kojeg bi stajalo ime našeg sveca. Dok sam u Međugorju raskrvarenih koljena puzao prema križu, za 23 eura prodavali su mi vrećicu sa kisikom koji je disala, i suze koje su tekle niz lice Djevici pri ukazanju, sretnoj što je tu u Hercegovini, a u našem gradu vjernici pri izlazu iz autobusa najčešće traže toalet, a tek tada pitaju za svetište.
I ne mogu pronaći ni jedno ni drugo. Kada pronađu turistički ured vrata su zaključana, radi samo do 14 sati, a vikendom  je zatvoren. Kada vjernici dođu pred crkvu Svetoga Marka ulaze u crkvu Svetoga Ladislava, koja je naknadno nazvana po Marku, ne pitajući Ladislava što o tome misli.
Svud prisutna slika koja predstavlja našega sveca rad je umjetnika za koju mu je pozirao susjed s kata, inače autogeni rezač, pa su to ruke invalida rada, a ne nježni prsti jednoga sveca.
Imajući sve to u vidu u svom pesimizmu ili brutalnom realizmu kojega se (nadam se) ni sam Zola ne bi postidio, zalažem se za to sam da budemo mudri i okrenemo se onoj grani turizma koja pokazuje trend razvoja i, što je najvažnije, protagonisti pokazuju interes svoje svetište smjestiti u našem predgrađu.

Bukovje je na idealnom  mjestu, na brijegu s kojega puca pogled na sveti grad u pitomoj dolini. Kolodvor je blizu pa bi hodočasnici, kako i dolikuje, do svetišta mogli pješačiti. Već vidim sliku kolone hodočasnika koji na brijeg hodaju s bakljama i u crnim odorama, razvučeni serpentinom. Veličanstvena iluzija, naježim se i na samu pomisao.
Glazba je stvar osobnog afiniteta, odijelo i tako ne čini čovjeka, a izgovorene riječi u ovom gradu i tako već dugo idu niz vjetar. I, ono najvažnije, grad bi dobio zaslužen prostor u medijima i barem nakratko probio medijsku blokadu na koju se oduvijek žali poglavnik. Svi festivali, sve “Udruge” i “promicatelji” svega i svačega nisu gradu priskrbili takav medijski tretman kao skromni samozatajni “Blue Max” za jedno popodne. Na dan nesuđenog koncerta grad je bio udarna vijest. Našem vitezu koji nam je sve to priuštio trebalo bi za Dan Grada odati priznanje.

Skeptik sam jer u gradu nema sloge. U ideologijama još manje. Sve su isključive i ne trpe jedna drugu, ali da se mene pita, priklonio bih se onom turizmu koji nam daje veći medijski prostor i koji je profitabilniji. Svim svojim bićem spreman sam dati obol toj ideji. Odora je opet u ormaru i čeka! Budimo pragmatični, dečki u crnom su u trendu i pred njima je budućnost. I više troše. A grad od nečega mora  živjeti.