Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Mali uspon za planinara, veliki za autora

Ušao je u stan, izvukao nažuljana stopala iz tenisica i bespomoćno se izvalio na najbližu mekanu površinu. Jedino što mu je prolazilo kroz glavu bilo je “Najbolji. Vikend. Ikad.”

(…)

Budilica je zločesto zatulila već u 5:30, kao da kroz san gledam nekog drugog kako ustaje. Lagani doručak, šalicu s vrelom kavom prinosim otprilike ustima i čekam da kofein prokola. Iznenađujuće sam poletan s obzirom na to koliko je rano; ne idem baš svaki dan prvi put na planinarski izlet na Velebit, nestrpljiv sam kao Ljuban iz “Vlaka u snijegu”. Upućujemo se na parkiralište kod zagrebačke Arene gdje čekamo vezu iz Križevaca. Na potpuno pustom parkiralištu nekoliko ljudi u gojzericama, bila bi strašno velika podudarnost da nisu “naši”, rukovanja i razmjena imena/nadimaka, kupovina kruha. Najveće uzbuđenje tijekom putovanja bilo je što smo saznali kako je Šičo mislio da je Ivana uzela već narezane kobase dok je Ivana to isto mislila za Šiču. Dovoljno je reći da su kobase ostale doma.

Nakon otprilike tri sata vožnje, opet smo izvan autobusa, stojimo usred Velebita na odredištu putovanja, odmah pokraj planinarskog doma Zavižan. Spremaju se ruksaci, te se po makadamskom putu kreće do početka Premužićeve staze kojom smo se taj dan kretali. Staza je vrlo ugodna za hodanje jer nema velikih uspona i padova. Na nekim mjestima se prolazi šumom, no već par koraka nakon toga izbija se na čistinu koja pruža predivan pogled koji kao da seže kilometrima. Neki dijelovi staze vode tik pokraj provalija, no čak i osobe s vrtoglavicom ne bi trebale imati problema upravo zbog dojma stabilnosti i čvrstoće koju staza odaje (“Kao da šetaš trotoarom”). Za stazu kažu da je odličan primjer kombiniranja formalne (ing. Premužić, projektant) i narodne nauke (vještina slaganja kamena ondašnjih ljudi) jer je cijela izvedena samo kamenom, bez betona, cigle  i sličnih pomagala. Foto-sekcija je u pravilu bila na začelju jer je trebalo vremena za uhvatiti svu tu predivnu prirodu bez da se ometa hod drugih planinara.

Usput nailazimo na planinare iz suprotnog smjera. Zanimljivo je za primijetiti da svi uredno i uljudno pozdravljaju, što je kulturološki šok ako trenutno gljivite na vrućem zagrebačkom asfaltu. Kasnije sam saznao da se time odaje počast planinarima koji se vraćaju sa šetnje kao implicitni “bravo”. Srećemo i strance, mlada obitelj Njemaca, roditelji, kći i skroz mali sin kojeg je od svega mogućeg brinula misao da nemaju dovoljno hrane sa sobom i to se nije libio izreći.

Rossijevo sklonište

Nakon što smo nekoliko sati kasnije stigli do Rossijevog skloništa (to je “checkpoint” na stazi), poslikali se uz njega te opečatili ako je tko imao što, uzeli vodu iz rezervoara kišnice i usput eventualno dobili nemoralnu ponudu čuvara istog, izvalili smo se na obližnjoj priručnoj livadici (pečaćenje je jednostavno skupljanje pečata koji su učvršćeni u stijenu na nekom odredištu i time se potvrđuje da si tamo doista i bio; nakon što se skupi dovoljan broj pečata, dobije se značka, znak iskusnog planinara). Nakon odmora, istim putem vraćamo se nazad do doma, no uz osjećaj hitnosti jer se nad nama nadvijaju tamni oblaci koji odmah na sljedećem vrhu naočigled siju kišu, a i temperatura je značajno pala, pa svi navlače što god dugačko imaju.

U domu je atmosfera vrlo domaća, drvene klupe i stolovi za jednim od kojih hvatamo mjesto. Uskoro dolazi i taj tren, dijeli se grah s kobasom koji mi je neobično prijao, ne znam je li zbog cjelodnevnog kretanja po svježem zraku ili je stvarno bio toliko vrstan, no recimo da je oboje. Nakon okrepljujuće večere uz slavno Velebitsko (po vrlo popularnim cijenama) te ugodno društvo, ostatak je večeri proveden uz gitaru gdje se između dvadeset do asa i podigravanja desetke i poneki križevački uglednik pridružio pjesmi. Planinarski dom Zavižan, pun pogodak.


Drugi dan

Sljedeći dan buđenje u sedam, doručak, spremanje stvari i napuštanje doma. Bus ne želi upaliti, što nas ne brine jer ga ionako nismo baš u tom trenutku željeli koristiti, pa imamo cijeli dan (“A možda i sutra.”). Krenuli smo stazom kroz šumu, preko livada prošaranih brežuljcima i bijelim kršom te stigli na raskršće za “kraći put” i “duži put” gdje smo se podijelili: ja sam krenuo dužim putem, pa samo iz te perspektive i mogu pisati. Da je, doduše, ovaj članak film od Tarantina, priča bi se mjestimično ispreplitala s drugim glasom koji priča iz vizure “kraćeg puta” (a budimo realni, vjerojatno i treći glas iz vizure jedne bukve kraj koje jedna od skupina na tren prođe), no produkcija nam je dopustila samo ovu jednu vizuru, na čemu se ispričavamo.

Ovdje stvari postaju pomalo bolne jer je autoru nakon cjelodnevnog jučerašnjeg napora i ne previše sna popustilo koljeno. Isprva lagano bockanje pretvorilo se u oštru bol kod svakog koraka tom nogom, no srećom, samo u slučaju kad je posrijedi bio uspon, spuštanje ili bilo kakav neravan teren. Da kojim slučajem nisam bio usred Velebita na planinarskoj šetnji, bolovi bi vjerojatno bili minimalni! Uslijed ovog, skupina na dužem putu opet se podijelila na dvije, jedna koja je putovala uobičajenom brzinom i druga u kojoj sam šepesao ja.

Mali Rajinac

Uputili smo se na vrh Mali Rajinac (1699m) rutinski se penjući. Negdje na deset metara nadmorske visine od vrha sjeo sam na stijenu i zaključio da se ne mičem pa makar me GSS nosio. Nakon što me sustigao i prestigao legendarni Štef, odlučio sam i ja “vidjeti papu”. Itekako se isplatilo, pogled je upravo spektakularan, a i osjećaj postignuća je nezanemariv. Kako je na rasklimano koljeno pritisak daleko veći pri spustu kakav je bio pred nama, vođa puta Hrvoje posudio mi je svoje štapove, na čemu mu još jednom, ovaj put napismeno, zahvaljujem. Sišli smo, prošli kraj tzv. Jezera (u biti akumulacijska područja koja skupljaju kišnicu jer izvora na Velebitu nema) te započeli spust po strmim šumskim serpentinama. Taman kad nam se činilo da se već spuštamo satima i ne možemo više, Šičo nas je, nakon nagovaranja, nevoljko izvijestio da smo prošli malo manje od pola spusta te da imamo još 400m nadmorske visine. Nakon točno toliko metara spusta, rijetkih padova i ne toliko rijetkih psovki, jedne spoznaje “Izgubili smo se!” i druge “Ah, ipak nismo”, udružili smo se s kolegama s kraće rute i prvom grupom s duže u selu Krasno (koje je dostojno imena). Na povratku kući očekivana “tiha misa” i drijemež pravednika u autobusu. Svratili smo pogledati sirotište za medvjede (primaju male medvjede koji ostanu bez majke) što nam je dalo priliku da naučimo štogod o tim bićima te ih također vidimo iz prve ruke.

Ovaj tekst je toliko dugačak upravo kako biste i sami, ukoliko ste došli do ovog dijela, imali osjećaj iscrpljenog postignuća kakav biste imali nakon ovog izleta te bi znali da ste psihički pripremljeni za sljedeći. Divni ljudi, divne uspomene (obilno pohranjene u fotografskom obliku), divna priroda te nekoliko naučenih lekcija (štapovi su jako bitni, sa sobom nositi sredstva protiv bolova i bandaže za koljena, nikad, ali nikad ne ljutiti divokozu na domaćem terenu). Jedino što mogu jest pozvati na sljedeći izlet koji će, kažu, biti uskoro. Pridružite se, nećete požaliti.