Igram danju, igram noću i jazavac je još u šumi

“Probijali su se u vrh atletike u gotovo nemogućim uvjetima, zahvaljujući ponajviše ljubavi prema sportu, upornosti i  stručnom radu. Njihov primjer i danas je jednako poučan, da se nikada ne smije posustati i da kroz cilj treba proći koliko god bio udaljen…” – rekao je gradonačelnik Branko Hrg povodom objave knjige o križevačkoj atletici 2004., a kroz cilj još uvijek nismo prošli. Barem ne mi.

 

U povijest hrvatskog sporta peterostruki se olimpijac Branko Zorko upisao zlatnim slovima, ali dugo očekivani bolji uvjeti i dalje su budućnost.
“…Pozivam sugrađane, prijatelje sporta u Križevcima i posvuda drugdje, da zajedničkim naporima ostvarimo cilj o kojem su sanjali i naši prvi atletičari prije četrdeset godina…” – kazao je Branko neolimpijac, a kažem i ja, ali nakon, sada već 46 godina! Nećemo se valjda vaditi na one prozvane od posvuda drugdje?
Ove godine se, osim 46. godišnjice atletike, slavi i 100 godina križevačkog nogometa. Ne znam priprema li se knjiga i za tu prigodu, ne znam što će njima biti obećano, možda opet stadion i atletske staze? Ne tako davno govorili su nam o ulaganju od 5,5 milijuna kuna u novi stadion. Istina, sve je to bio dio plana zvanog “druga nogometna liga”, a tada bismo trebali imati stadion s nekoliko stotina (možda i tisuću?) natkrivenih sjedalica, primjerene svlačionice, rasvjetu… I onda je B. neolimpijac izjavio da ipak nemamo novca za to. Sada, kad su ogromni novci već potrošeni na igrače i vanjske trenere koji su trebali osigurati ligaški skok? Sada odjednom ni imovinsko-pravni odnosi nisu čisti pa će, ako eventualno nogometaši uđu u drugu ligu, grad plaćati najam za korištenje stadiona Virju ili nekom drugom. Ma ozbiljno? A hoće li plaćati i prijevoz djece u gimnastičku dvoranu koju nemamo?
I rukomet ima tradiciju, a bogme i uspjehe. Dvojica košarkaških reprezentativaca su Križevčani, a imamo i čak dva košarkaška kluba. Naši su dobri i u taekwondou, imamo juniorske reprezentativce, a i u tom sportu smo osvojili neke medalje. Mladi nasljednici Branka olimpijca također su dobri i uspješni. I sad je pitanje gdje oni svi treniraju? Ili još bolje kada?
Noću! Jer jedina dvorana koju imamo ustvari je školska, nastava se odvija do 19 sati i tek s mrakom otvaraju se vrata klubovima. Klubovi imaju i podmladak, trening počinje u vrijeme crtića nakon kojeg bi ova djeca trebala u krevet, a završava negdje oko trećeg dnevnika. Priča se o nekim novim dvoranama, ali pričalo se i o stadionu.
Tko kada koristi dvoranu? Ne znam, raspored nije transparentan i ne može se nigdje vidjeti. Ne može se nigdje vidjeti niti koliko grad izdvaja za pojedine sportove. Dobiva li drugoligaški rukomet više od klubova u trećoj ligi? Što je s rukometašicama “Mlinara” kojima je novi vlasnik navodno uskratio sredstva? Zašto grad ne plaća putovanja na natjecanja mladom taekwondašu? Sve ovo trebalo bi biti jasno, javno i dostupno. Međutim, kod nas nije tako.
Ove priče nisu nikakva novost, slične su se pričale i u onim zaboravljenim vremenima. Pokojni se Marcel Jelak, atletski radnik  i otac vrsne trkačice Sonje, još 1974. zauzimao za vrednovanje sportova i klubova prema zaslugama i rezultatima, a ne prema sklonostima onih koji odlučuju. Sportski radnici i danas bi htjeli da ih netko cijeni i ocijeni zbog rezultata koje su postigli. Barem zbog djece, jeste li ih vidjeli onda u prvom mjesecu kada su trčali na minus previše?
Međutim, politika je nekako i opet sklona nogometu. Nemam ništa protiv, ali imamo li kojeg uspješnog ili poznatog nogometaša? Bilo bi sjajno da imamo, ali sve dok plaćamo strane veterane i menadžere našu će djecu roditelji voziti u “Slavenovu” ili “Dinamovu” školu nogometa, a domaći igrači neće nikad zaigrati u domaćem klubu. Atletičari će i dalje trčati po Ratarskoj šumi, rukometaši i košarkaši trenirati u ponoć, a vaterpolo utakmica između Jugoslavije i Egipta i dalje će biti najveći sportski događaj u gradskoj povijesti. Iako je bazen nekoliko centimetara prekratak.
Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.