Zadnji stih

Pomislim često kako je nekada sve bilo lako. Ostati doma ili krenuti na put. Eto, davne 1986. autobusom smo putovali za Budimpeštu; Cibona je igrala finale Lige prvaka, Žalgiris nije imao šanse. Dražen je bio najveći, on i Miha Nakić igrali su svoje velike role. Pjevati smo počeli na poluvremenu, a završili u Križevcima.

Bilo je lako naći društvo i razloga za veselje. Svi smo bili dio kolone koja je jutrom Tomislavovom hodala dolje, a u dva popodne istim putem natrag. Djeca su nam zajedno rasla, išla u vrtiće, škole i na igrališta. Zajedno smo slavili njihove i svoje rođendane, poneki Prve pričesti, imendane.

Djeca uz torte sa svijećama, a očevi uz roštilj i dobro vino. Stanovi su bili tijesni, a drugovi su se otimali za harmoniku i prvi glas. Repertoar je bio manje-više zajednički i svima poznat. Sekretar je bio narator i vicmaher, prvi tenor i prvi bas, davao je ton našim svečanostima. Valcer, tango i „kolo“ budili su susjede, zora je stizala brzo i pri odlasku smo pazili na sebe jer dobronamjerni će reći da su se „gospoda veselila“, a zli jezici da su se „mrcine napile“.

Negdje ’88. razgovor nas je uveo u ozbiljnije teme i netko je izgovorio riječ RAT! Koji rat, tko protiv koga, pitao je Ivo naivan u svojoj dobroti, uostalom kao i svi mi, ne sluteći da je scenarij odavno napisan, a šibice u džepu nose oni tamo i samo čekaju trenutak da nam razore mir, prijateljstva, prošlost, budućnost. Živote.

Vrijemo je brzo teklo, djeca su nam rasla uz televiziju i izvještaje s ratišta. Vrtići, škole i podrumi postali su skloništa. Pucalo je na sve strane, u blizini i tamo kod Novske, Pakraca, Osijeka. Vukovar je gorio, a Siniša Glavašević je preko Stojedinice umornim, promuklim glasom po stoti put vapio „Vukovar ne smije pasti…“
Pucalo je i u nama samima. Druženja su postala luksuz, nestajala su stara prijateljstva, mijenjale se navike. Svatko se svjesno ili nesvjesno okretao sebi. Popucale su čvrste spone koje su nas spajale, ne po ključu konta, stranke i funkcija, već po dobroti duše i srca.

Rat je završio. Sekretari su crvene korice zamijenili „drugim bojama“. Sirotinja se vratila s fronta, „logistika“ koja se obogatila danas se kupa u toploj vodi, a ratnici kao i prije u znoju lica svog, boluju od PTSP-a i nisu potrebni nikome. Promijenilo se sve: prioriteti, prijatelji, način života.
Prvi je tenor prvi promijenio repertoar – preko dana tamburica, na večer koncerti ozbiljne glazbe. Nova elita! Mi, prateći vokali, prvi govorimo dobar dan, a on se kune da nas jedva poznaje, da nismo pili iz iste boce i rezali isti kruh. Uostalom, ono vrijeme nije bio njegov izbor, on je morao tako, a svi smo mi odabrali baš ono što je bilo.

Naša djeca postali su ljudi. Pjevaju u zborovima, sviraju u orkestrima. Brahms ili Ramonesi, umiju i mogu sve. Mi prijatelji stari opet se nalazimo, ali nikad više one neposrednosti, otvorenosti, topline. Kava-dvije, riječi teku, ali izjave se pomno biraju. Neko čudno ispitivanje iskrenosti i povjerenja, pokušaj obnove prijateljstva s puno opreza. Kao da svatko od nas čuva svoju povijest i istinu.

Neki dan mi kaže prijatelj da nije vrijeme za nove svađe, sukobe i obračune. Vrijeme je za zbrajanje računa i oproštanja jer od one kolone iz Tomislavove gotovo da svaki treći nedostaje. Neki su otišli svojevoljno, a neke smo ispratili prema Gornjem gradu, na put bez povratka. Ono što nam je ostalo iskoristimo za toleranciju, odgoj naših unuka jer oni trebaju toplu i mirnu ruku da ih prevede „preko rijeke“ i da na njih ne prenosimo naše mržnje i ratove. Svojim primjerom poučimo ih da je život bogatstvo i da su poštenje, tolerancija, zajedništvo i nauk jedini dobar temelj za budućnost.

Složio sam se s njim jer i sam vidim da ništa nije lako kao nekada – ni ostati ni krenuti na put. Vrijeme je za odabir „zadnjeg stiha“ i pokušaja da nas pamte po poštenju, možda dobroti, jer i tako „po nama se ništa neće zvati“.

Prijatelji bivši, prijatelji budući, pamtite nas po pjesmama našim!

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.