Krajolik oko Mariazella svakako je najljepši u rano proljeće. U dolinama već se zelene svježi pašnjaci, tamne sive dolomitne stijene uzdižu se lijevo i desno nad dolinama i nižim šumovitim obroncima, a vrhunci, koji ubrzo premašuju 1500, pa i 2000 metara nadmorske visine, još se žestoko bijele pod debelim snijegom. Usred ovog vrhunaravnog krajolika, ni samo svetište Mariazell ne djeluje nimalo umjetno, naprotiv, tek kao emanacija i kvintesenca ovog savršenog prirodnog sklada.
Upravo takav je bio ranoproljetni dan kada sam se uputio prema Mariazellu. Ali naravno, bio bi to propust, u žurbi prema ovom, najvećem štajerskom svetištu previdjeti i zaobići Neuberg. Cesta doduše vodi malo zaobilazno, dolinom Mürza, najvećeg pritoka rijeke Mure, ali tih nekoliko kilometara svakom će se isplatiti.
Neuberg, jedan od najvećih cistercitskih samostana Austrije, koji se veličinom takmi s babenberškim Heiligenkreuzom kod Beča, ljepotom ga svakako nadmašuje. Nenaviklog posjetioca malo će iznenaditi izvedba zaključka svetišta – bez ikakve uvučene apside, zid svetišta ravno završava crkvu na istoku. Bio je to poseban propis cistercita, koji su se na taj način ‘skromnošću’ izvedba borili protiv bogatih i raskoši sklonih benediktinaca.
No kad gledamo ovu crkvu, građevinsku izvedbu i bogatstvo detalja, skromnost nije riječ kojom bismo je opisali. Ako nas crkva svojom grandioznošću ne proguta već na prvom koraku kad stupimo u njen prostor, doći ćemo do samostanskog dvorišta s njegovim ukrašenim kapitelima.
Nepodijeljeno je mišljenje da je ovo samostansko dvorište sa svojim plastičkim ukrasom najljepša galerija srednjovjekovne skulpture, ne samo u Austriji, nego možda i u srednjoj Europi. Ali možda još više od perfekcije izvedbe kamenih detalja koji djeluju kao da su oblikovani u mekoj glini, pa tek onda okamenjeni, iznenadit će nas izbor motiva na kapitelima. Lavovi, orlovi i bikovi lako se prepoznaju kao simboli evanđelista. Ali što tu radi pelikan koji kljuje vlastitu utrobu da nahrani mlade? Prefiguracija mistične Isusove žrtve?
No još ćemo teže objasniti motiv gladijatorskih ratnika u borbi (prikazanih iznenađujućom povijesnom točnošću), Romulova vučica, te konačno, Odisejeva lađa i Sirene koje ga zavode pjesmom. Zatim fantastične ljudske maske, lica koja se pretvaraju u lišće… Čudan sklad kršćanske i paganske simbolike, koji nas vuče na sklisko područje spekulativne znanosti, priča o podzemnim vezama cistercita i tajanstvenih templara?
Teška srca okrečući leđa divnom Neubergu, tek se tješeći obećanjem da to svakako nije zadnji posjet, uputio sam se preko visokih, snijegom zametenih prijevoja prema Mariazellu. Teško je naći moment na mojim putovanjima koji bih mogao usporediti sa izranjanjem tornjeva Mariazella među brdima.
Svetište je utemeljeno davne 1157., te ove godine posebno svečano obilježava jubilejnu godinu. Višekratno je pregrađivano, poharano od Turaka, požara i drugih prirodnih i ljudskih nedaća, te se svaki puta obnavljalo na najljepši mogući način. Iako su još malobrojni ostaci srednjovjekovne gotičke crkve (a koji su mi zbog mojih posebnih interesa bili najzanimljiviji), dovoljni su da zamislimo kakvo je veličanstveno zdanje morala biti ova crkva u 14. stoljeću.
Iz toga vremena ostao je zvonik, duhovito uklopljen u novo barokno pročelje, koje i dalje nadrasta impozantnom visinom od 90 metara. Podno zvonika tu je veličanstveni gotički portal, a usred prostora crkve gotički baldahinski oltar, kojeg je podigao hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac.
Nakon obilaska crkve vrijedi malo prošvrljati među štandovima ovog živahnog hodočasničkog mjesta, čija se vjersko turistička ponuda ne gasi tijekom čitave godine. Put od Mariazella prema Kapfenbergu opet nas vodi preko visokih prijevoja, te se cesta uspinje daleko preko 1200 metara, da bi se još strmije spustila prema dolini Mure. Stoga oprezno vozite, ako ste sami u kolima – kao ja – pažnja će vam se stalno boriti između opasnih krivina i sirenski zavodljivih pejzaža lijevo i desno.
Komentari su zatvoreni.