Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Jeste li bili u Celju?

stari_grad_celje_obnovljena_kula.JPGMr. sc. Zdenko Balog prvoga dana ljeta ‘zaputio’ se u doba Srednjeg vijeka, na nama najbliži Zapad, u Sloveniju, odakle nam je poslao reportažu o grofovima Celjskim, jednoj od najmoćnijih dinastija na ovim i širim prostorima.

Sparnog solsticijskog dana (30 i više u hladu) odlučio sam se za kratki izlet do Celja. Poticaj sam dobio na izložbi koju sam netom posjetio u Budimpešti, pa sam nakon obola kralju Sigismundu poželio posjetiti i mog drugog omiljenog negativca Hermana Celjskog, tasta gorespomenutog.

Neizdrživa temperatura i vlaga u zraku pogodovali su barem praznim cestama, te sam bez gužve, ali propisanom brzinom, kroz susjednu nam državicu (5.500 SIT nije malo!) krenuo pravcem Đurmanec-Rogatec-Celje. Savjet: lovu (kune) možete mijenjati gdje hoćete, službeno ili neslužbeno, nitko ne vara na tečaju, no ionako će uskoro u Sloveniji biti euri, pa će biti još jednostavnije.

U Celju, mada je prometna gužva izražena posebno u povijesnom središtu, lako je naći parking. Svakako odmah kupite parkirnu kartu, u protivnom naći ćete ‘lisice’ na kotaču! Parkiranje: 200 SIT prvi sat, a za dulje zadržavanje cijena pada.
celje_pogled_sa_starog_grada.JPG
Celje možda na prvi pogled ne izgleda kao najbolje mjesto za posjet drevnim Celjskima. Potrebno je, međutim, samo malo bolje potražiti, pa ćemo shvatiti da nas strašni knezovi i dalje prate po svom titularnom gradu. Antička Cilea građena je kao svaki uzorni rimski grad, ulice su pod pravim kutom, cardo i decumanus jasno se ocrtavaju tvoreći žile kucavice svakog kretanja, pa ćete se već za nekoliko minuta sa sigurnošću kretati po ovom gradu, koji će vam se činiti blizak i poznat.
novi_dvor_celjskih_u_mjestu.JPG
Gotovo tisuću godina kao da u Celju stagnira život, da bi se nakon antičkih vremena ponovo počelo spominjati u kasnom srednjem vijeku. Spominje ga de Troyes u svom spjevu Parzival početkom 13. stoljeća, a kao slobodno trgovište dokumentirano je tek od 1322. I upravo u tom razdoblju počinje borba Sanečke gospode za posjede u bogatoj Savinjskoj dolini, zajedno s Celjem. 1341. ova je obitelj podignuta na rang grofova, te su dobili ime Celjski. U svom konačno stečenom Celju daruju minoritski samostan i podižu u njemu svoju grobnu kapelu. Isprva svoje sjedište imaju u tvrđavi nad gradom, ali se veoma brzo spuštaju u grad gdje osnivaju raskošan dvor.

Na dvoru još traju istraživački radovi, te preporučam šetnju oko dvora s uvidom u otkrivene ostatke srednjovjekovnih prozora uz dužan oprez da ne padnete u neku jarugu ili da vas iz guštika ne zaskoči kakva zlovoljna zmija. Ipak, vrijedi obići ostatke dvora, čija je veličajnost još uvijek dobro prepoznatljiva u očuvanim detaljima.
celjska_socutna_detalj.JPG
Najljepši i najočuvaniji trag moćnih knezova u gradu je Kapela žalostne matere Božje u crkvi svetog Danijela (za snalaženje na južnom kraju glavne prometnice sjever-jug). U njoj se čuva celjska Pieta’ (braća bi rekla ‘Sočutna’), najvrednije djelo slovenske gotičke plastike, a bogati ukras, konzole i baldahini izvodili su navodno isti majstori koji su prije toga radili na bečkom Stephansdomu! Svakako posjetite!

Od grobnice u minoritskoj crkvi nije ostalo ništa. Ipak, spomenimo da sa baš ove godine navršava 550 godina od pokopa posljednjeg Celjskog u ovoj grobnici, Ulricha koji je 1456. poginuo u Beogradu u sukobu s takmacima Hunjadima. Kroničar piše da se čitavo mjesto okupilo u crkvi oplakujući posljednjeg kneza, a da je vitez odjeven u crno bubnjao balčakom mača u svoj štit i u beskraj ponavljao kao litaniju: ‘Die Grafen von Cilli! Heute und niemehr mehr!’

kapela_zalostne_matere_bozje_detalj.JPG Preporučam posjet Celju završiti obilaskom starog grada. (Autom! Ne nasjedajte pričama da se radi o kratkoj ugodnoj šetnji!). Stari grad se pomalo obnavlja, dijelovi koji su bili u ruševinama su već pod krovom, izvedene su drvene šetnice, te ovamo treba doći vidjeti kako se od srednjovjekovne ruševine može napraviti privlačan edukativno turistički objekt. (Ta i mi imamo neku ruševinu negdje blizu!). A tu je i nezaboravni posljednji pogled na Celje.
Lako nam je zamisliti kako su gradska gospoda jutrom u istočnom suncu gledali kao se polako u suncu pozlaćuje njihovo živahno trgovište. Pa se i mi oprostimo od Celja s ovim ‘gospodskim’ pogledom!