KOMENTAR Zašto Aristotel nije ništa napisao o komediji ili o križevačkoj kazališnoj publici

U posljednjih mjesec dana u Križevcima se organizacije kazališnih predstava prihvatila udruga mladih KVARK. Ova udruga najbolja je i najaktivnija u organizaciji kulturnog života grada Križevaca u posljednjih nekoliko godina pri čemu valja istaknuti Culture Shock Festival (koji od samih početaka, već 14. godinu organiziraju u suradnji s udrugom POINT, op.ur.). Tako su izvedene dvije kazališne predstave, Ocat i sin i Dimnjačar. Obje predstave su bile rasprodane, što je svakako više nego pohvalno i u skladu s time velike pohvale organizatorima s obzirom na to da je do sada, dok je organizator bilo Pučko otvoreno učilište, dosta predstava otkazano zbog nedovoljnog broja prodanih ulaznica.

Međutim, sada valja nešto reći o predstavama. Kao prvo, ove predstave ne zaslužuju da se nazivaju kazališnim izvedbama. Prenosim nekoliko dojmova sa zadnje predstave. Glumac Ljubomir Kerekeš koji je, usput rečeno, vrhunski glumac, sveo se na pričanje prastarih viceva koje objavljuju 24 sata. Scena koje je bila postavljena uopće nije korištena osim pepeljare. Nažalost, kao scenski rekvizit poslužio je koncertni klavir, ali kao tobožnji pisoar. Nije li to pišanje po dvjesto godina glazbenog života u Križevcima?

No posebna priča je kazališna publika koja se smijala na svaku psovku i prostakluk, a da uopće nije ni čula tekst. No vratimo se na to što bi trebalo biti kazalište, odnosno drama. Najsjajnija i do danas nenadmašena definicija tragedije je ona Aristotelova: Tragedija je, prema tome oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućem dijelovima tragedije, oponašanje se vrši ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja. (Aristotel, Poetika, str. 18. u prijevodu Zdeslava Dukata) Zanemarimo prvi dio definicije i posvetimo se onom drugom, za našu temu interesantnijem. Oponašanje se vrši ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja, piše Aristotel a mi ovo nazivamo katarza. Katarza kao krajnji cilj tragedije, drame znači: 1. moralno pročišćenje – pretjeranosti osjećaja sažaljenja i straha eliminiraju se i postiže se u njima prava mjera; 2. medicinsko očišćenje – liječe se patološka stanja nagomilanih sažaljenja i straha; 3. strukturalno pročišćenje – razvoj radnje pročišćuje tragički čin od njegove moralne okaljanosti i tako omogućuje gledaocima da dožive osjećaj sažaljenja i straha, 4. intelektualno razjašnjenje – pojmovi sažaljenja i straha razjašnjavaju se putem njihove umjetničke obradbe i prikazivanja u drami. Postavimo sada pitanje je li ijedna od tih postavki bila ispunjena na predstavi, skeču, igrokazu ili nečem sličnom Dimnjačar? A sada da vidimo što Aristotel kaže o komediji.

Komedija je kao što smo kazali oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu, nego ono što je smiješno dio ružnog. Smiješno je, naime neka pogreška ili neka ružnoća koja ne izaziva bol nit vodi u propast (Aristotel, Poetika, str. 17. u prijevodu Zdeslava Dukata). Što se tiče predstave Dimnjačar tu jedino oponašanje pijanca kao nečeg ružnog zadovoljava ove kriterije. Ovo je vrhunski glumac Ljubomir Kerkeš izveo sjajno, ali to je bilo jasno u prve dvije minute predstave tako da je ostalih sedamdeset tri minute suvišno. Naime, Aristotel nikad više nije napisao ništa o komediji, da li slučajno? Ne, nego zato jer ju je smatrao manje vrijednom. No navedimo i novije teorije, npr. onu Kantovu, koji pak smatra da u svemu što treba da izazove živ, grohotan smijeh mora biti nečega protusmislenog odnosno besmislenog (Grlić: Estetika I. str.227.) dakle opet nešto što je manje vrijedno i besmisleno. Čemu se onda smijala križevačka publika, besmislu, lošim vicevima ili pak nečem što uopće nije razumjela? Usput da spomenemo da i jedan od utemeljitelja novije hrvatske filozofije, Križevčanin Franjo Marković također vrlo malo poklanja pažnje komičnom u svojoj estetici pod nazivom Razvoj i sustav obćenite estetike, samo devet stranica od petsto pedeset. Marković piše: Komično je njeko, gledaoca na smjeh potičuće, nerazumno djelovanje ili inako naopačje njekoga sobstva, koje svojim naopačjem uzrukuje sebi njeku nepogubnu nepriliku… I dalje: Život obiluje komičnim sobstvi i događaji. U ugladjenu družtvu komičan je priprosti čovjek, ne znajući ugladjenih naviku svojom nespretnostju u stupju u naklonih itd. ( Franjo Marković, Razvoj i sustav obćenite estetike, str. 549.) Ako se držimo ovog naputka onda je jedino u dvorani bila smiješna publika ili ipak više tragikomična. Ipak, na kraju ima u svemu ovome i tragedije: vrhunski glumac priča stare viceve, a tugu utapa u gemištima.

No vratimo se na našu predstavu. Ukoliko bi mladi iz udruge KVARK uspjeli vratiti nešto kazališne publike, pa i 20% od broja na ovoj predstavi, načinili bi veliku stvar za kulturu Križevaca. Iako ja više neću pohoditi ovu vrstu predstava, predlažem da nastave s predstavama, ali polako uvode sve teže i teže tekstove. Još bolje bi bilo da se na ovim predstavama zaradi novac, a da se mogu izvoditi one teže, vrijednije. Najvrijednije, ali najteže i najdugotrajnije (možda ipak besmisleno) bi bilo kada bi uspjeli odgojiti nešto kazališne publike. Zato dragi kvarkovci prionite na ovaj sizifovski posao. SRETNO!

Možda vam se svidi
2 komentara
  1. Hrvoje Belani piše:

    Ovakav kritički komentar je i više nego dobrodošao, ali zbog potpune i do kraja ispravne informacije trebalo bi ipak navesti da Kvarkovci u suradnji s Pointovcima doista rade komorno kazalište i odgajaju križevačku publiku već 14. godinu, najviše kroz program spomenutog Culture Shock Festivala.

    Npr. “Krtice” prošle godine su imale scenografiju i pokazale mogućnost transformacije male scene u Klubu kulture, također “Gu Digi Gu” Željka Vukmirice je bila poprilično slojevita izvedba. Ako ćemo krenuti godinama unazad – svjetska premijera “Izvršitelja”, engleske drame pisane isključivo za praizvedbu na križevačkom festivalu, u izvedbi mladog Križevčanina i londonskog studenta Josipa Martinčića, zatim “Krležine ratne adrese” uglednog redatelja Marija Kovača, pa čitav niz izvedbi lokalnih glumačkih snaga i kazališnog alternativca Borisa Čataja, onda svevremenske “CABAres CABArei” Zijaha Sokolovića, “Münchhausen” Vilima Matule i “Melodije križa i ovaca” Borisa Dežulovića i pokojnog Predraga Lucića, pa “E, moj sokole” Duška Valentića, razna gostovanja kazališnih trupa iz Koprivnice, Čakovca, itd.

    Dodatno, udruga POINT je u Velikoj dvorani Hrvatskog doma prije par godina potpuno samostalno organizirala Homerovu “Ilijadu”, kazališnu predstavu za djecu i odrasle dramaturga Matka Botića, koju je izveo Teatar 2000, redatelj je Mario Kovač, koji je bio i jedan od glumaca, uz Vilima Matulu i Nikšu Marinovića. Ako pojam publike s kazališne proširimo na kulturnu, ne može se reći da prošlo Valentinovo u Križevcima nije bila prava “bečka večer” u rasprodanoj Velikoj dvorani na cjelovečernjem koncertu “Bow vs Plectrum” (Gudalo protiv trzalice) uz Tamburaški orkestar HRT-a, također u organizaciji Pointovaca. A tko se sjeća koncertnog spektakla 2010. na kojem je Đani Stipaničev uz pratnju TO HRT-a pjevao pjesme Vice Vukova pred tisuću ljudi u sportskoj dvorani? Večernjakov kolumnist Branimir Pofuk zasigurno. Sve POINT-ovi projekti.

    Zaključno, one koji solidno rade i trude se treba pustiti da rade ili im pak konkretno pomoći, a ne im docirati i “poticati” ih sizifovskim savjetima (to su savjeti o području koji nisu potkrijepljeni vlastitim primjerima djelovanja u istom području). Kritizirati treba one koji ne rade dovoljno iako nose gorda nacionalna i lokalna imena, takvi se trebaju zapitati i preispitati rade li njihovi zavodi i društva dovoljno, jesu li interese korisnika i publike doista stavili ispred privatnih interesa. Neki vrijedno, neumorno i volonterski godinama, ako ne i desetljećima, odgajaju križevačku kulturnu publiku, a neki koji takve poteze nazivaju besmislenim trebaju najprije sami doživjeti svojevrsnu katarzu, a tek onda od publike očekivati isto.

    1. Dado piše:

      Tekst dr.Peklica tek toliko da nesto napise i pokusa dokazati da nije doktorirao za bezveze. Ovo citiranje drugih je jos veca uvreda za udruge jer ih kritizira netko tko nema vastite argumente vec ih vuce od filozofa od prije 2000 i nesto godina. Vremena se mijenjaju doktore, a tako i ljudi. Pokusajte s malo modernijim pristupom i uzmite u obzir vrijeme u kojem smo, tehnologiju, mobilnost, dostupnost informacija, a ne se povoditi mislima iz vremena koja su zavrsena.

Komentari su zatvoreni.