Marija i Stjepan za novi život pripremili čak tridesetšestero djece

udomitelji_Marija_Stjepan_Babic_foto_Mirko_Lukavski_GPPKRIŽEVAČKI UDOMITELJI Marija i Stjepan Babić iz Zagorske ulice u Križevcima vrijedan su bračni par kojima teče pedeseta godina zajedničkog života. Životni vijek proveli su radeći od „jutra do sutra“.

Stjepan je kao izučeni mesar radio u mesnoj industriji, a nakon „šihte“ u tvrtki, doma je zajedno s Marijom nastavio raditi u polju, vrtu, vinogradu ili šumi. No Marija i Stjepan u svom gradu i okolici poznati su i po svojoj dobroti i ljubavi prema djeci. Uz svoje dvije kćeri i sina, radeći kao udomitelji već 44 godine do sada su odgojili i na ispravan životni put izveli 36-ero druge djece, a od toga je njih 28-mero s posebnim potrebama. Većina štićenika završilo je neki zanat, a osim zidara, najviše ih je kuhara.

– Od malena sam maštala o tome da postanem učiteljica kako bih se cijeli život družila s djecom. Učiteljica nisam postala, no ipak sam život provela s mnogo djece, veselo govori Marija. Sve je počelo kada sam krenula na rad u Njemačku, ali me zbog trudnoće nisu primili pa sam se morala vratiti. Tada me prijateljica koja je ostala u Njemačkoj zamolila da se nastavim brinuti o njezinom sinu Draženu koji je ostao doma. U to vrijeme suprug i ja još smo bili na stanu, a kada smo se 1974. godine doselili u ovu kuću, udomljavali smo po šestero djece u isto vrijeme – rekla nam je Marija.

Da odgoj djece nije lak ni jednostavan, zna svaki roditelj. Kako je brinuti se pak istovremeno o više djece od kojih je većina s posebnim potrebama znaju naši Marija i Stjepan. Radni dan njima počinje u pola šest ujutro. Uz mnoštvo pilića i purića, potrebno je nahraniti krave i svinje, a tu je i rad u vrtu i na polju. Uz sve to trebalo je imati snage i volje za rad s djecom, no s toliko ljubavi koju posjeduju, to im nikad nije bilo teško.

udomitelji_Marija_Stjepan_Babic_2_foto_Mirko_Lukavski_GPP– O djeci smo se uvijek brinuli zajedno suprug i ja, kaže Marija. U suradnji s Centrom za socijalnu skrb Križevci koji nam je uvijek izlazio u susret u rješavanju eventualnih problema za rad sa svojim štićenicima ja sam prošla i mnogobrojne tečajeve edukacije, a stečeno znanje primjenjivali smo pri odgoju djece. Ja sam redovito išla i na roditeljske sastanke. U međuvremenu su u školu došli mladi nastavnici, u centru za socijalnu skrb promijenilo se četvero ravnatelja, samo sam ja ostala ista. Djeca su kod nas dolazila sa svojih pet ili šest godina, a naročitu pažnju zahtijevala su ona s posebnim potrebama. No nama nikada nije bilo teško raditi s njima, jer koliko im dajete, oni vam toliko i vraćaju! – priča nam Marija.

Vlastita djeca naših udomitelja prihvatila su štićenike kao članove obitelji i uvijek su se igrala zajedno.
– U vrijeme Domovinskog rata pred Božić nas je posjetila Ružica koja je u Križevcima organizirala humanitarnu pomoć, prisjeća se Marija. Naša dva starija sina bila su po strani, a u sobi je bio bor i slama gdje su se ostala djeca igrala. Ružica je tada primijetila da se od zaigrane djece ističe jedna curica, a ja sam joj rekla da je to moja curica koja se izvrsno slaže s ostalom „mojom“ djecom – kaže Marija. Marija i Stjepan za novi život pripremili su čak 36-ero djece

Stjepan Babić govori kako je u djeci uvijek nalazio radost pa i kada mu je bilo najteže, rado se igrao s njima.
– Često smo znali i zapjevati zajedno, a naučio sam ih i plesati. Jednog sam naučio i voziti traktor, a ponudili smo mu i gradilište za kuću.

Stjepan i Marija trenutno se brinu o jednoj djevojčici, a zbog svojih poodmaklih godina više nemaju pravo na nove štićenike. Nakon toga ostaju im samo lijepa sjećanja i nada da ih njihova djeca što češće posjećuju.(GPP)

Možda vam se svidi
6 komentara
  1. Mladenka Ravenski piše:

    Ovi ljudi zaslužuju daleko više od priznanja grada. Oni su Ponos Hrvatske,

  2. Mladenka Ravenski piše:

    Ti ljudi zaslužuju daleko više od plakete grada. Oni su Ponos Hrvatske.

  3. destiny piše:

    To je žalosno. Znamo da su vijećnici Roko Bašić, Željko Picig i Marijan Vuković predložili obitelj Babić za plaketu,za Dan Grada. Žalosno je da HSS to nije želio potvrditi.Žalosno,žalosno…

    1. Slučajni prolaznik piše:

      Upravo to… Da ne bi neko mislil, nemam ništ protiv Šikića, ali ovi ljudi svakako zaslužuju naklon…

  4. Slučajni prolaznik piše:

    I ti ljudi nisu zaslužili dobiti priznanje od grada ili nagradu za životno djelo, nego ju je dobil šikić za nekaj kaj je ionak moral delat, a ne kaj i dalje ima otprt račun dole u zalogajnici kod dvorane i gdi se časti s čevapima i pivom na račun zajednice…

  5. gonzo piše:

    svaka čast

Komentari su zatvoreni.