Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Rade Šerbedžija: Imam pjesmu za tebe

Rade_Serbedzija_Klub_kulture_Culture_Shock_Festival_2014_1U subotu, 1. ožujka u Klubu kulture u Križevcima održao je koncert i recital naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija, čime je na jedan od najboljih mogućih načina otvorio deseti “Culture Shock Festival”, na kojem ćemo u sljedećih više od mjesec i po dana moći sresti mnogo poznatih osoba iz svijeta kulture, umjetnosti i znanosti. Iako u najavama ovaj koncert nije imao neko posebno ime, u razgovoru neposredno prije koncerta saznali smo da ga Rade voli nazivati “Imam pjesmu za tebe”.

Rade Šerbedžija prvo se proslavio kao jedan od najboljih glumaca posljednje četvrtine dvadesetoga stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je nakon toga, kad se Jugoslavija “istopila”, stigao i do Hollywooda. Ako je u počecima karijere pjevao, bilo je to samo “pjevuckanje”, i to tek ako mu je to dramska uloga nalagala. Zato ga često sebi predstavljamo kao glumca koji može i pjevati ako to zatreba. Međutim, sve češći njegovi nastupi u posljednje vrijeme, koji se pretvaraju i u prave turneje, u kojima dominira pjevanje i sviranje, dok govorni i glumljeni djelići nastupa tek povezuju izvođene skladbe ili ih pojašnjavaju (kako smo već navikli kod Đorđa Balaševića) “tjeraju” nas da ga sve više počinjemo doživljavati kao glumca i pjevača ili pjevača i glumca, a svoje je koncertne nastupe i pjevačku tehniku toliko razvio da ga sa sigurnošću možemo smatrati najboljim pjevačem među glumcima i najboljim glumcem među pjevačima.

Rade_Serbedzija_Klub_kulture_Culture_Shock_Festival_2014_6Njegova je prednost pred drugim pjevačima što kao glumac mnogo uvjerljivije može izraziti emocije koje prate pjesmu ili iz nje izlaze i daleko sugestivnije “zaraziti” publiku tim emocijama od “prosječnog” pjevača kojemu je dramsko izražavanje tek sporedna stavka, uz upitan talent da to uspješno i ostvari. Šerbedžijini koncerti nisu puko nizanje hitova, a interakcija s publikom ne svodi se na površno uporno manipuliranje tipa “a sad svi ruke gore”, već bez i najmanje nametanja, sugestivnošću ponašanja “vuče” publiku da se s njim smije i plače, da duboko proživljava dramatičnost trenutka koji pjevajući i svirajući “igra” ili da se urnebesno smije komičnosti situacije koju može stvoriti već samo trenutak nakon nekog tragičnog momenta. Jednako jak i uspješan u racionalnosti kao i u emocionalnosti, u svoj kompleksan nastup ne zaboravlja utkati i mudrost, vidljivu ili skrivenu, životnu filozofiju koja upozorava, poučne, zanimljive, tužne i komične zgode iz svog života, satiru koja pecka, te humanost koja nužno krasi svakog “zdravog” intelektualca.

Većinu pjesama izvodi tihim dubokim sanjivim nostalgičnim glasom, na tragu Leonarda Cohena, ali u nekoliko navrata dobro “propuhuje” svoj inače snažan i sonoran glas koji diže do operne tenorske čvrstoće i glasnoće, “da bi i čaše popucale”, kada i mikrofon odmiče daleko od sebe kako decibelima ne bi ugrozio slušne organe nas koji sjedimo svega nekoliko metara od njega. U nekim rijetkim pjesmama posiže i za gitarom, no ne upušta se u veće “zahvate”, već njome drži ritam o koji se podupire. Ovu svoju skromnu instrumentalističku potporu obilato nadoknađuje pratećim glazbenicima koje redovito bira iz redova najboljih koje trenutno može angažirati. Za dvojicu vrsnih suradnika, gitarista Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića već otprije znamo, a u Križevce nam je Rade doveo band “bezazlenog” imena (“Zapadni kolodvor band”), kao da se radi o nekom demo bandu koji se tek probija na scenu, a zapravo se iza tog imena kriju poznati majstori svojih instrumenata, kako bi svojom besprijekornom tehnikom i senzibilitetom dostojno popratili i ostvarili ideje velikog majstora scene.

Rade_Serbedzija_Klub_kulture_Culture_Shock_Festival_2014_5Kao i sve savršeno, oni su nenametljivi i neprimjetni, kao kazališni orkestar sakriven u dnu pozornice i valjda tek kad bi pogriješili, napadno bismo osjetili njihovo prisustvo. Kako se to nije dogodilo, sve je ispalo kao da to tako mora biti “Bogom dano”. Antun Stašić svirao je violinu paganinijevskom lakoćom i duhovitošću, Ranko Purić Campi svirao je bugariju, Pere Ištvančić bas te Marjan Krajna harmoniku. Marjana se sjećamo od nastupa s grupom “Hot Club Zagreb” prije dvije godine na istom ovom festivalu, koja je izvodila glazbu utemeljenu na ostavštini Djanga Reinhardta. Šteta što zbog drugih obaveza i nastupa nisu ovdje bili još i najavljeni vrhunski gitarist Mario Igrec, Danilo Šerbedžija također na gitari, te klavijaturist Jure Ivanušič, ali i ovako su prisutni glazbenici opravdali očekivanja (i investicije gledatelja u ulaznice) punog Kluba kulture čiji su organizatori pustili u prodaju ograničen broj ulaznica kako bi oni koji su stigli doći do ulaznica mogli što kvalitetnije i komfornije pratiti ovaj događaj. Tako su, zbog nevelikog prostora Kluba kulture mnogi ostali zakinuti za ovaj vrhunski kulturni i umjetnički doživljaj.

Priredba je trajala, ako cjepidlačimo u mjerenju, minutu manje od dva sata, a završila je s “Ne daj se, Ines” na bisu. Pjesme od kojih se sastojao ovaj koncert već smo pojašnjavali i komentirali u razgovoru s umjetnikom objavljenim prije ovoga članka, a ovdje donosimo popis skladbi i recitiranih pjesama:

Rade_Serbedzija_Klub_kulture_Culture_Shock_Festival_2014_91) Zaboravi
2) Imam pjesmu za tebe
3) Barbara
4) Kad mi pišeš mila mati (i Pismo majci)
5) Panonske trešnje
6) Eleno kerko
7) Polako učim slovenski
8) Kose boje maka
9) Instrumental – Zapadni kolodvor band
10) Povratak ratnika
11) Verka Kaluđerka
12) Pira mange
13) Ne marim da pijem
14) Pjesma za Bekima
15) Do posljednjeg daha
16) Sretan prosvjetni radnik
17) Aida
18) Razbila se čaša
19) Čekaj me
20) Gumbelijum roža fino diši
21) Na vanjkušeku glava
22) Došli su muzikanti

Bis:
23) Ne daj se, Ines

Rade_Serbedzija_Klub_kulture_Culture_Shock_Festival_2014_2