Fukushima

Fukushima_Ivan_Ivanovic_Krizevcancije_kolumnaOdeš u fast food, čekaš u redu, gledaš u menu iznad glave i imaš osjećaj da on zapravo gleda u tebe, naručiš, dobiješ hranu, pojedeš, a kad metabolizam proključa osjećaš se kao da te netko pretukao za vlastite pare. Ali svejedno bi uzeo još jedan hamburger… Odeš u kino, čekaš u redu, gledaš u raspored i imaš osjećaj da on zapravo gleda u tebe, kupiš kartu, pogledaš film i poslije se osjećaš kao da te netko pretukao za vlastite pare. Preispituješ sve postulate sedme umjetnosti, razmišljaš da li je više love bačeno na CGI, zvučne efekte ili na reklamu, obećaješ sam sebi da je ovo bilo zadnje sranje koje si išao gledati… Promatraš curu kraj sebe, vidiš da priča i smješkaš se, očito joj se svidio film, al realno ne čuješ njene fantastične komentare još od scene kad je glavni negativac raznio svemirsku bazu glavnog junaka. U ušima ti odzvanja samo pištanje i prigušeni zvukovi iz okolice. Ali svejedno odeš u kino i idući tjedan.

Kada je DOVRAGA! kino iz pitome, druželjubive iguane mutiralo u agresivnu Godzillu kojoj je jedina misija da izvrši holokaust nad osjetilima i sivim stanicama posjetitelja?!

Bio sam klinac. Nije bilo interneta, iPhoneova, twittera, nikakvog kontakta sa suvremenim svijetom osim satelitske i kazeta koje smo posuđivali, presnimavali i preslušavali dok ih kazetofon ne bi prožvakao. Danas možeš bit emo, gotičar, panker, hipster, slobodno-rotirajući društveni parazit bez ikakvih moralnih dilema – sve je stvar osobnog izbora i ukusa. Nekada je to bilo stvar istraživanja. Trebao si do nečega doći teškim radom, traženjem, kopanjem, čekanjem… Jednostavno nisi imao prilike pronaći ništa novo, osim onoga što ti je bilo dostupno na TV-u i radiju. Sjetite se samo vrebanja novih pjesama na radiju. Nije ih nitko servirao noć prije službenog izlaska albuma da potpali prodaju i digne slušanost. Nije bilo Wikipedije i Youtubea tutoriala… CD-i, DVD-i i MP3? Devedesetih? Daleka budućnost, prijatelju. Sjećam se kad mi je Dino presnimio „The Fat of the Land“ na kazetu preko Kelly Familyja. Bio je to jedan od ključnih trenutaka u mom životu. Organizam je prvo odbacivao strano tijelo, no nakon uporne terapije, virus se ugradio u DNK. Dan danas, to mi je jedan od najdražih albuma.

Bilo je to dosadno vrijeme, još smo išli u osnovnu školu, ali koliko se sjećam, nismo se osjećali zatvoreno. Pokušajte danas provesti tjedan dana bez društvenih mreža i ostalih online govana. Sretno! Da, možete se uvjeravati da vam ništa ne fali. Vi ste sasvim zadovoljno ljudsko biće koje je stvoreno za stvarni društveni kontakt, ali budimo realni – iznutra se osjećate pomalo neispunjeno i pitate se koliko je notifikacija do sad iskočilo. Devedesetih smo imali te neke male Fukushime kroz koje je radioaktivna sluz nekog budućeg vremena kapala u zbunjeni, poslijeratni, hrvatski prostorno-vremenski kontinuum. I to je bilo sve. Danas budućnost probija tektonske pukotine, barikade, brane, teče nesmetano kroz grad i selo i, gle čuda – nikoga nije briga.

Počeo sam s kinom… Staro kino preko puta muzeja bilo je jedna od tih seksi malih crnih rupa koje bi usisavale stvarnost i ispljunule hrabre astronaute u neki drugi, nezamislivi svijet. Svijet holivudskog S&M kulta silovanja akcijskog žanra i mužnje silnih milijuna diljem svijeta, uz povremene izlete u SF ili komediju. Stallone, Schwarzenegger, Seagal, Van Damme, Norris – bogovi koji su hodali zemljom. Svi oni katastrofalni akcijski biseri i natjerivanja, loša gluma, jeftine fraze i zameci specijalnih efekata; svi su oni pomogli oblikovati generacije i generacije mladih ljudi.

Tko se ne sjeća nervoznog čekanja pred ulazom, škicanja cura, kupnje karata kroz mali prozorčić, svih onih kartonskih reklama i plakata kojima su bile prekrivene napukline po zidovima…? A onda, kao da se otvaraju ceremonijalne dveri egipatskog hrama, rastvorila bi se tapecirana smeđa vrata, galama bi dosegla maksimum i rulja bi navalila u dvoranu. Bio je to hram. A idoli su bili živi i razvaljivali su negativcima čeljusti. Poslije ulaska slijedile su reklame, popraćene sa 20 min postupnog širenja smrada svih vrsta čipsa poznatih na ovoj planeti pomiješanih u jednu skladnu, nezaobilaznu, nemilosrdnu esenciju mučnine. To je bila zabava! Sam film je bio manji dio cjelokupnog doživljaja. Filmovi dolaze i prolaze, ali, hej… kino-dvorana je tu zauvijek. Umetnite sarkastični komentar po vlastitom izboru.

Čuo sam glasine da će staro kino u dogledno vrijeme srušiti, a da će novo, bolje, Godzilla kino (zajedno sa shopping centrom valjda) izrasti u centru, blizu, znate, tamo gdje se još nije slegla prašina od rušenja Mlinarovog tornja.

Možda vam se svidi
3 komentara
  1. Aspro piše:

    Meni isto fali kino na par koraka,da tako kažem,od kuće.
    Staro kino ode čim netko nekom ispalti lovicu za nekretninu a onda…stanovi,garsonjere i neki lokal u prizemlju.
    Novo kino u bivšem domu JNA će biti multimedijalna(oduran i neodređen naziv) dvorana a filmovi će bit tipa”svaki seljo misli da je njegov film fakat film”Neznam ni ja kaj sam mislio pod tim ali s vremenom ću shvatiti,valjda,hehe.
    Ono je bilo nekad i onda je Bog hodao zemljom,sad je došlo drugo vrijeme u kojem čekamo sljedeće s nadom da nas ne zatraje skroz.

  2. Bonbonko piše:

    Krivo si ti nešto čuo, jedino što će tu eventualo izrasti je veliko konzumovo skladište. Uostalom, što misliš, tko će u njega ići? Ekipa iz mlinodowntowna? Kino u dolini štefova, zvuči kao dobar vic…

  3. G6 piše:

    jadno…;)

Komentari su zatvoreni.