Istanbul – suze posrnulog diva

Poslovni put u Istanbul sredinom travnja bio je izvjestan nekoliko mjeseci unaprijed pa je prodajnu akciju karata hrvatske nacionalne aviokompanije bilo šteta ne iskoristiti i na taj način proći barem triput povoljnije. Povratna karta od sto eura zazvučala je na tren nepouzdano kad je ista aviokompanija nešto kasnije objavila da ukida redovnu liniju Zagreb-Istanbul, no pravila igre u takvim slučajevima se znaju – za istu cijenu ponuditi zamjenski let. To je i učinjeno, zahvaljujući ponudi aviokompanije druge nacije – one s odredišta ovog putovanja. Netom prije puta uveden je vizni režim od strane Hrvatske prema Turskoj što je rezultirao potrebom vađenja i turske vize u veleposlanstvu u Masarykovoj u Zagrebu.

Još se ni kotači zrakoplova doslovno nisu zakotrljali pistom zagrebačkog aerodroma, a nasmiješeno kabinsko osoblje krenulo je posluživati rahat lokum, popularnu tursku slasticu koja dobro paše uz gorku kavu. Neki bi rekli da se baš turska kava pije gorka, ali zapravo je istina da Turci tradicionalno vole slatko, dok se naziv “turska kava” odnosi na način pripreme. Gostoljubivost s tog dvoipolsatnog leta ponavljala se za vrijeme petodnevnog boravka u najvećem turskom gradu, koliko je već radni tempo dopustio uživati makar u večernjem obilasku trga Taksim, šetnji avenijom İstiklal, kružnom putovanju Bosporom do Crnog mora ili pak pravoj tradicionalnoj večeri u lokalnom bifeu u siromašnoj četvrti južnog Istanbula bez ijednog turista u blizini.

Sredinom tog kišno-sunčanog travnja u višemilijunskom gradu koji intenzivno živi na ulici, gdje se prodaje ama baš sve, od friško oguljenih jabuka i jeftinih ručnih satova do egzotičnih začina i muških odijela, prisutnost represivnog aparata bila je znatna. Iako bez vidljiva razloga, barem po mišljenju neinformiranog turista, između zgrade sveučilišta i Grand Bazaara nanizalo se nekoliko oklopnih vozila s vodenim topovima i više policijskih autobusa s interventnom policijom koja je očito morala biti fizički prisutna, ali tada još bez naredbe za izravnu akciju. Tih je dana gdjekoja policijska barikada čudila turiste, dok bi policajci ručali, pričali i pušili, s dugim cijevima i gas-maskama pri ruci.

Od tada je prvi veći sukob policije s građanima bio pri gušenju prvosvibanjskih prosvjeda, a danas, mjesec dana kasnije, Turska gori u protuvladinim prosvjedima stotina tisuća ljudi, koji su poput lavine krenuli na ulice nakon nasilnog odgovora policijskih snaga na mirni prosvjed građana u centru Istanbula, koji su pokušali spriječiti uništenje parka Gezi, na čijem je mjestu trebao niknuti trgovački centar. Ovo je bio tek povod da se rasplamsa očito teže stanje nepovjerenja naroda u aktualnu vlast, a strašne slike policijske brutalnosti ovih dana obilaze svijet i na neki način zaobilaze glavne medije. Iako je navodno bilo pokušaja i da se internetski servisi onemoguće, a turski premijer tvrdi da se Twitterom šire laži, informacije ipak dopiru do međunarodne javnosti, pa je reagirao i Amnesty International zahtjevom prema turskim vlastima da odmah prekinu s policijskom brutalnošću. U nadi da će nasilje što prije prestati – selâmün aleyküm, Istanbul…


 

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.