Jelka Vukobratović: ‘Zahvaljujući glazbenoj školi i udrugama, za glazbenike u Križevcima još uvijek postoji perspektiva’

Svibanjski intervju nezavisnog portala Križevci.info predstavlja profesoricu flaute i magistru muzikologije i etnomuzikologije Jelku Vukobratović, predsjednicu  Gradskog puhačkog orkestra Križevci koji ove godine obilježava 20. obljetnicu obnovljenog djelovanja i 15 godina uspješne suradnje s dirigentom Mariom Komazinom, a sve se poklapa s obilježavanjem puna dva stoljeća organiziranog glazbenog obrazovanja u Križevcima. O tome i drugim temama iz gradske kulture, Vukobratović odgovara i kao kulturna aktivistica u udruzi P.O.I.N.T. čija je potpredsjednica.

Profesorice Vukobratović, povodom Dana Grada Križevaca održano je tzv. prvo poluvrijeme ovogodišnjeg POOHfesta, međunarodnog festivala puhačke glazbe koji križevački orkestar već sedmu godinu zaredom organizira u Križevcima. Kako ste zadovoljni programom, gostima i publikom?

POOHfest je festival kojeg je pred sedam godina pokrenula bivša uprava Orkestra na čelu s tadašnjim predsjednikom Krunoslavom Šimunecom i tajnikom Gordanom Pavlinušićem. Inicijalna ideja Festivala, koja je zadržana i danas, bila je ugošćavanje puhačkih orkestara iz Hrvatske i inozemstva u Križevcima i daljnje etabliranje Križevaca kao grada puhača i grada glazbe. Naime, Križevci vrlo visoko kotiraju u svijetu puhačkog glazbenog amaterizma, zahvaljujući činjenici da je naš Orkestar unazad 10-15 godina počeo sudjelovati na državnim natjecanjima i osvajati nagrade. Nova uprava orkestra je ove godine imala želju daljnjeg razvijanja te inicijalne ideje i to na način da smo u sklopu POOHfesta pokušali privući potencijalne nove članove Orkestra. Paradoksalna je situacija da smo unatoč uspjesima i ugledu Orkestra u cijeloj Hrvatskoj gotovo neprestano suočeni s problemom deficita svirača. Otuda je proizašla ideja održavanja javne probe na glavnom gradskom trgu gdje smo građanima izveli dio programa kojeg pripremamo za ovogodišnje državno natjecanje i dijelili letke s pozivima na praćenje i uključivanje u naše aktivnosti. S obzirom da je u subotu 20. travnja održan prvi takav pokušaj javne probe, zadovoljni smo odazivom. Nažalost, na plakatima s programom Dana Grada nije bio naveden ovaj dio POOHfesta, unatoč našim opetovanim molbama. Još je gori propust što na iste plakate nije bio uvršten niti gost Festivala, Puhački orkestar općine Šentejrnej iz Slovenije, zbog čega je Grad, a nažalost i Orkestar, u najmanju ruku ispao vrlo nepristojan  domaćin.
Na činjenicu da smo na ovogodišnjem POOHfestu, na koncertu povodom Dana Grada, uspjeli ugostiti jedan od najkvalitetnijih slovenskih orkestara i njihovog dirigenta, maestra Miru Saje, naročito smo ponosni. Njihova vrlo visoka razina tehničke spremnosti i muzikalnosti svakako je nešto čemu teži i naš puhački orkestar. Jedan od razloga njihovog ugošćavanja je bilo upravo i naznačavanje smjera u kojem se Gradski puhački orkestar Križevci želi dalje razvijati.

Od početka prošle godine predsjednica ste Gradskog puhačkog orkestra, koje je navodno jedno od najstarijih gradskih glazbenih društava, a o glazbi u Križevcima u 19. stoljeću ste još 2009. objavili pregledni članak u časopisu “Cris”. Od kada se u Križevcima svira puhačka glazba?

To je naravno vrlo složeno pitanje, kao što su i sva koja se tiču vrlo slabo dokumentirane povijesti. Naime, može se pretpostaviti da su Križevci i prije osnutka društava i orkestara, kao i mnogi drugi hrvatski gradovi, imali zaposlene gradske svirače puhačkih instrumenata čija je funkcija bila upozoravnje na opasnost i pozivanje na uzbunu. U drugim gradovima, npr. Dubrovniku, takvi su „signalni puhači“ postojali od srednjeg vijeka nadalje, a s obzirom na to da su Križevci od svoje najranije prošlosti bili vojna utvrda, lako je moguće da je ovaj tip svirača postojao i u srednjovjekovnoj povijesti Križevaca. Riječ je, nažalost, o pretpostavkama, koje tek moramo istražiti, pod uvjetom da je uopće moguće doći do podataka, s obzirom da je velik dio povijesnog arhiva Grada izgorio ili nestao. Nadalje, pouzdano znamo da je 1874. osnovana prva križevačka limena glazba dobrovoljnog vatrogasnog društva. Međutim, isto tako pouzdano znamo i to da to nije bio prvi križevači puhački orkestar. Od ranog 19. stoljeća, a možda i prije, postojala je i tzv. purgerkorska glazba, odnosno glazba gradske narodne garde, za koju ne možemo utvrditi točan datum osnutka. U cijeloj toj priči, naravno, najmanje je važan prefiks „najstarijeg“, ali je vrlo važan pokušaj prodiranja u sve slojeve povijesti Grada, kako političke, tako i kulturne. S tim u vezi, moram istaknuti i da sam vrlo sretna i ponosna što sam ove godine uključena u projekt istraživanja povijesti tamburaške glazbe u Križevcima koju su inicirali moj kolega, profesor Igor Kudeljnjak, bivša ravnateljica Glazbene škole Ivanka Konfic i profesor Ivan Peklić, ravnatelj križevačkog ureda HAZU.

Gradska glazba je 1993. ponovno okupljena nakon gotovo dva desetljeća neaktivnosti. Dosta se toga u posljednjih dvadeset godina promijenilo, mnogo ljudi prošlo kroz sviračke redove, kako komentirate tu suvremenu povijest orkestra?

Prije svega, htjela bih istaknuti da se Orkestar prije dva tjedna na županijskoj smotri puhačkih orkestara u Đurđevcu još jednom uspio kvalificirati za državnu smotru na kojoj ćemo se natjecati u najvišoj, A-kategoriji. Od 2000. godine, dakle, već trinaest godina zaredom, križevački orkestar nije propustio niti jednu državnu smotru, a s mnogih od njih je otišao i s vrlo visokim plasmanom. Već ova statistika govori mnogo o novijoj povijesti Orkestra. No, ono po čemu smo kao glazbeno društvo možda specifični je i to da se ne zaustavljamo na natjecanjima i nastupima, nego samostalno organiziramo i cijeli niz projekata, od POOHfesta, preko obnove instrumentarija putem prijava na natječaje, do izleta i team-buildinga.

Maestru Komazinu je, evo, punih petnaest godina otkad je počeo dolaziti u Križevce voditi orkestar, a zatim je doselio i zasnovao obitelj. Danas nemali broj redovnih članova orkestra dolazi i iz drugih sredina, poput Zagreba i Sesveta. Što ih, po vama, privlači ovamo?

To je možda jedan od najljepših i najpozitivnijih rezultata osnutka i razvoja Orkestra, privlačenje ne-Križevčana u Križevce. Jedno je povuklo drugo. Angažiranjem Marija Komazina kao dirigenta, Orkestar se počeo okretati koncertnom repertoaru. Taj repertoar podrazumijeva i velik broj instrumentalnih dionica za koje u Križevcima nismo imali svirače, poput oboe, fagota i bas klarineta. Inicijalno su svirači instrumenata koje nismo imali u Križevcima dolazili iz zagrebačke Glazbene škole Vatroslava Lisinskog, gdje profesor Komazin također vodi puhački orkestar. S vremenom su ti, sada već bivši učenici „Lisinskog“, postali punopravni članovi križevačkog orkestra koji već godinama sudjeluju u svim našim aktivnostima. Osim Marija Komazina, prošle godine se u Križevce iz Bjelovara doselila i moja kolegica, također profesorica flaute na križevačkoj glazbenoj školi i članica Orkestra, Ana Iverac. Zahvaljujući Glazbenoj školi i glazbenim udrugama kakva je i naš Orkestar, očito je da za glazbenike u Križevcima još uvijek postoji perspektiva i budućnost.


 

Kako vidite daljnji razvoj križevačkog orkestra, koji su planovi za budućnost, što ste uspjeli ostvariti, a što preostaje u narednom razdoblju? Tko vam sve pomaže u postizanju zacrtanih ciljeva?

Prošle godine je Orkestar na državnom natjecanju osvojio drugo mjesto, čime se naročito ponosimo. Što se tiče planova, uz već prethodno navedeno, želja nam je u skorijoj budućnosti ponovno otići na neko međunarodno natjecanje, nakon što smo u Velenju 2010. uspjeli osvojiti srebrnu medalju, i u sljedećih par godina dovršiti projekt nabave novih uniformi Orkestra. Osim toga, kao i svake godine, planiramo uvježbavanje novog repertoara, kupovinu nota, instrumenata i odlaska na gostovanja. Što se tiče pomoći, s financijske strane treba istaknuti su godišnji troškovi jednog puhačkog orkestra vrlo visoki, što zbog troškova održavanja proba, što zbog vrlo skupih instrumenata, a onda i putovanja na natjecanja i gostovanja. Već godinama, Orkestar velik dio svojih financijskih potreba osigurava mimo proračuna Grada, putem prijava na natječaje Ministarstava, i prikupljanja donacija od tvrtki i građana. To podrazumijeva i velik pritisak na upravu Orkestra, jer bez prikupljanja tih sredstava, djelovanje Orkestra ne bi bilo moguće. Navest ću i vrlo konkretan primjer. Prošlogodišnji troškovi Orkestra su iznosili preko 40.000,00 kuna, od čega je iz proračuna Grada Orkestru isplaćeno 19.000,00 kuna. Dakle, više od polovice sredstava moralo je biti osigurano je iz drugih izvora. Što se tiče, „moralne“ pomoći u radu, da se tako izrazim, situacija je slična u gotovo svim udrugama i amaterskim društvima. Vođenje udruge je nezahvalan posao i usprkos nominalnoj podršci institucija i društva uopće, ovaj tip volonterizma se jako malo cijeni. Novi na svojim pozicijama u upravi orkestra smo tajnik Tin Vrhovec i ja i za vrijeme trajanja naših mandata, nadamo se doprinijeti kvaliteti rada Udruge.

Kao profesorica flaute i zaposlenica križevačke glazbene škole Alberta Štrige zasigurno ste ponosni na visoku 200. obljetnicu organiziranog glazbenog obrazovanja u Križevcima. Kakav je odjek u javnosti na tu važnu činjenicu iz križevačke povijesti?

Valjalo bi prvo objasniti o čemu se radi. Naime, 1813. godine osnovan je u Križevcima prvi Musikverein, odnosno Glazbeni zavod čije su djelatnosti obuhvaćale ponudu glazbenih poduka, ali i organiziranje koncerata i djelatnosti gradskih glazbenih društava. Križevački je Glazbeni zavod bio među nastarijima u Hrvatskoj i čak 14 godina stariji od zagrebačkog. Glazbena škola Alberta Štrige ovaj mjesec, kad se obilježava i Dan Škole, planira čitav niz aktivnosti povodom ove obljetnice. Od srijede 15.5. do utorka 21.5., svakog radnog dana će biti održan po jedan koncert učenika ili bivših učenika Glazbene škole. U subotu i nedjelju 18. i 19.5. organizirat će se seminar za voditelje tamburaških orkestara, a u srijedu 22.5. tribina pod nazivom „Povijest glazbenog školstva u Hrvatskoj“ čiji će gosti biti dr. sc. Vjera Katalinić s Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dr. sc. Stanislav Tuksar s Muzičke akademije u Zagrebu.

Ove ste godine debitirali i kao umjetnička direktorica 9. Culture Shock Festivala, koji organiziraju neprofitne udruge K.V.A.R.K. i P.O.I.N.T. O subverzivnosti nekih hrvatskih festivala ste prije par godina pisali kao koautor znanstvenog rada. Kakav je prijem jednog takvog urbanoumjetničkog festivala u križevačkoj sredini?

Tema rada objavljenog u etnološkom časopisu „Studia etnologica Croatica“ bila je na koji način urbanoumjetnički festivali u Hrvatskoj komuniciraju s gradskim i državnim vlastima, odnosno, na koji način uzrokuju ili izazivaju kritiku istih. Jedan od festivala kojeg smo troje kolega s Filozofskog fakulteta i ja istraživali, bio je i križevački Culture Shock Festival. Članak se može i besplatno pročitati u online izdanju časopisa, pa neću ovdje prepričavati njegov sadržaj i zaključke. Analiza odnosa između političkih vlasti i umjetničkih festivala svakako je puno jednostavnija od analize odnosa festivala i gradske sredine, odnosno građana općenito, kako je bilo formulirano vaše pitanje. Niti nakon ovogodišnjeg „insajderskog“ uvida u funkcioniranje Festivala, ne mogu na jednostavan način odgovoriti kakav je njegov prijem među Križevčanima. U većim gradovima postoji velik broj specijaliziranih festivala koji privlače isto tako specijaliziranu publiku. Problem festivala i umjetničke i kulturne djelatnosti u manjim gradovima je da s obzirom na broj stanovnika ne može podnijeti previsok stupanj specijalizacije. Programski koncept Culture Shock Festivala od osnutka uzima u obzir ovu činjenicu, pa već devet godina zaredom „žonglira“ između vlastitih ambicija ponude „nikad viđenog“ i „šokantnog“ s jedne i „primjerenog za Križevce“ s druge strane. S obzirom na navedene probleme, posjećenost pojedinih programa Festivala je vrlo šarolika. No, direkcija Festivala u pravilu uvijek dobro procijeni i predvidi odaziv svakog pojedinog događaja, tako da su i slabo posjećeni programi, takoreći, dio ukupnog plana Festivala. Svakako da bi generalni odaziv i podrška građana mogli biti i puno bolji, što je nešto na čemu ćemo morati i u budućnosti poraditi.  Križevci i Križevčani još uvijek nisu svjesni toga da se ovakva razina kvalitete i kvantitete kulturne  ponude teško može dobiti i u puno većim gradovima, a da niti ne spominjemo činjenicu da je većina programa Festivala potpuno besplatna. Moram na kraju reći da je usprkos financijskim problemima, nerazumijevanju od strane dijela građana, lošoj podršci gradskih vlasti i velikom obimu posla, rad na ovogodišnjem Festivalu bio predivno iskustvo. Na Festivalu, ne samo ove godine, nego od početaka, rade fenomenalni ljudi, neki od najkvalitetnijih koje Križevci trenutno imaju i čak i da nema sjajnih i zanimljivih programa, već samo zbog tih ljudi bi se isplatilo opet biti dijelom organizacije Festivala.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.