Drugo mišljenje

Tek što su se donekle stišali odjeci nedavno održane izložbe fotografija pod nazivom “KRIŽEVCI – okom kamere 2011.” u organizaciji Gradskog muzeja u Križevcima, stiže nam novi poziv Križevačkog likovnog kruga za dostavu likovnih radova za godišnju izložbu koja se organizira svake godine u sklopu Spravišča.
Lijepo i pohvalno! U ova teška recesijska vremena kultura nam živi, a što se intenzivne izložbene djelatnosti tiče, čak i ne bismo pomislili da nas muče, možda, financijski problemi. Tek ponegdje, i to se dade naslutiti.

Izložba “KRIŽEVCI – okom kamere” postala je tradicionalna, interes izlagača prilično je velik kao i odaziv publike da je pogleda. Već je uobičajeno da publika bira najbolju fotografiju, a kad je izabere, eto nam malog problema. Bar zadnjom prigodom. Naime, iskrsnulo je pitanje je li je pobjednički leptir “motiv iz Križevaca”? Nitko ne osporava kvalitetu fotografije kao najbolje, a od publike baš i ne treba očekivati da u detalje vodi računa o zadanim kriterijima. Oni su izabrali jednostavno ono što im se najviše sviđalo.

Ustvari, problem je u činjenici da nedostaje pravilnik koji bi regulirao kriterije za učestvovanje i nagrađivanje.
Sam poziv za sudjelovanje vrlo je “rastezljiv”, moguće ga je tumačiti i ovako i onako, s tim da ima i neke zahtjeve koji su diskutabilni. Nije mi namjera prepisivati POZIV u cjelini, nego ću prokomentirat samo pojedine dijelove.

Organizator izložbe (Gradski muzej Križevci) u slučaju da pristigne prevelik broj fotografija u odnosu na kapacitet Galerije, “…zadržava pravo selekcije prispjelih fotografija”… a selekciju će obaviti Muzej. Nekako bi zgodnije zvučalo da tu selekciju obavi neka komisija, po mogućnosti čiji članovi i sami nisu izlagači. Nadalje, kaže GMK, selekcija će se vršiti u pogledu motiva, da ne bi bilo 50 fotografija istog motiva. Zašto ne? 50 različitih pogleda 50 autora na isti motiv. Nadalje se kaže da slike ne bi smjele biti potresene ili slikane krivom ekspozicijom. Zbog čega? Ne oštrina može biti i namjerna, a ponekad sam i sam slikao “krivom” ekspozicijom radi efekta.

Nadalje, kaže se da ” na izložbi mogu sudjelovati svi sugrađani koji na svojim fotografijama imaju zabilježene motive Križevaca i neposredne okolice”. Još se precizira i da mogu biti zabilježeni i neki značajniji događaji, kao i poznati ljudi i manifestacije. Mogu biti i “zanimljivo fotografirani detalji zgrada, zelenila ili sl.”.
Imajući gore navedeno u vidu, možda je i ovogodišnja pobjednica snimila dio zelenila s leptirom u prvom planu. Meni to izgleda potpuno u skladu s propozicijama. A je li one vrijede, to je drugo pitanje.

Preporuča se i da fotografije ne budu obrađivane u Photoshopu, a tu nastaje i novi problem. Fotografije čak i ne moraju biti obrađene u Photoshopu, a da bi ipak bile “obrađene”. Tu se postavlja i pitanje ograničavamo li napredak koji je itekako prisutan u fotografiji kao i na drugim područjima tehnologije. Mišljenja sam da ne bi trebalo biti ograničenja, ali trebalo bi odvojiti vrednovanje jednih i drugih u dvije zasebne cjeline. Jer, ruku na srce, “stroj” danas može raditi čuda kojima čovjek svojom rukom i umom ne može parirati.

Ima tu i još nešto. Najgore prođu oni učesnici koji strogo ili doslovno poštuju zahtjeve Organizatora. Ili, u najmanju ruku ispadnu naivni, da ne upotrijebim i neku drugu riječ. Naime, ponekad ustanove da i oni imaju takovu “pobjedničku” fotografiju, ali su bili mišljenja da se ne uklapa u zahtjeve, pa je nisu dostavili.

KRIŽEVCI – okom kamere! Do sada je vjerojatno snimljeno na desetke tisuća fotografija Križevaca; dobrih, vrlo dobrih, izvanrednih pa čak i jedinstvenih. Postoji li još ona jedna koja nije snimljena? Vjerojatno postoji, ali ne znamo tko će je, kada i hoće li je ikada itko snimiti. Stoga je i Organizator proširio pojam “Križevci” u širinu, ali i omogućio zablude. Možda bi  tema slijedeće izložbe mogla biti i slobodna, a siguran sam da bi i unutar nje bilo mnogo fotografija Križevaca.

Mislim da bi kod ocjenjivanja osim građana koji biraju “naj” fotografiju trebao postojati i neki stručni ocjenjivački sud koji bi birao bar tri fotografije i dodijelio neke nagrade. Možda bi trebalo promijeniti i način razmišljanja o fotografiji pa reći neka prva nagrada bude 3.000,00 kuna, druga 2.000.00 kuna a treća 1.000.00 kuna.  A trebao bi ih otkupiti Grad ili Muzej za svoju arhivu i korištenje u tiskovinama kojih nam sigurno nedostaje.

Jedan prijatelj, učesnik izložbe zavapio je – ne daj Bože da slučajno ja pobijedim! A zašto? Zbog mogućnosti i obveze da izloži naredne godine desetak fotografija iz svog opusa, a to – košta. Košta i kvalitetniji foto aparat, a i potrošeno vrijeme na snimanje trebalo bi imati svoju cijenu, no to zanemarujemo.
A zbog koga ili čega mi to ipak radimo? Zbog našeg Grada jer, konačno, i izložbu radimo prigodom Dana grada Križevaca.
A Grad, odnosno politika, dođe na otvorenje izložbe, održe govore pune hvale i divljenja za izložene fotografije i to je to.


Ne mogu ne spomenuti da su nas jedne godine posjetili i “renomirani fotografi” sjeverozapadne Hrvatske koji su snimali Križevce, no nisu se baš pokazali. Nisu ni mogli jer za dva sata snimanja oko podneva baš i ne mogu nastati neka vrhunska ostvarenja. Ali bitno je da su oni “renomirani”, da nisu domaći, jer kod nas oduvijek više vrijede oni izvana. Povremeno, pojavi se i neki renomirani izdavač izvana pa napravi neku brošuru s pokradenim fotografijama domaćeg nerenomiranog autora, a Grad ga još pohvali da je jeftin. Jasno, kad nije platio fotografije (nerenomiranog autora).

U međuvremenu, istekao je rok za dostavu slika za godišnju likovnu izložbu u organizaciji Križevačkog likovnog kruga. Vjerujem da je odaziv bio dobar kao i obično, a izložba će obogatiti sadržaje Križevačkog velikog spravišča u sklopu kojeg se i organizira.
Ponovo čitajući poziv za dostavu slika, u oči upada primamljivo oslovljavanje potencijalnih učesnika s – poštovani umjetnici. Pa tko da odoli kad nas zovu među umjetnike jer, možda, ako se ne odazovemo, to i nismo.
No, ostavimo to za komentar nekom drugom prilikom, jer važnije je nešto što slijedi u nastavku poziva.
“Ove godine Grad Križevci za tu namjenu od Proračuna odobrio nam je samo 1.000,00 kn što ne pokriva troškove kataloga. Molim sve članove KLK-a koji žele izlagati da prilože uz obavezan popis i 40,00 kn kao prilog za pokrivanje troškova kataloga. Hvala na razumijevanju i suradnji”.

Sjećam se likovnih kolonija (2) u Selcu gdje sam ljetovao pred jedno 4-5 godina. Bilo je to u 9. mjesecu, a kolonija je bila pod nazivom EX TEMPORA, ako se dobro sjećam.
Tri dana prije izložbe, slikari su zauzeli pozicije uglavnom na obali i neumorno slikali. Trećega dana navečer bila je upriličena izložba. Sudjelovali su slikari uglavnom s Kvarnera, a radovi su bili vrlo dobri.
Zbog čega sam to sjećanje spomenuo? Zbog činjenice da je slika ocijenjena kao najbolja osvojila nagradu od 7.000,00 kuna, a autor pravo da u istom prostoru sljedeće godine organizira samostalnu izložbu svojih radova na trošak organizatora.

Kao što rekoh, godišnja izložba radova članova KLK-a je sastavni dio programa Križevačkog velikog spravišča, i ne mogu vjerovati  da od oko 400.000,00 kuna planiranih za tu manifestaciju, KLK dobije 1.000,00 kuna za izložbu, a učesnici moraju participirati za katalog koji će, usput budi rečeno biti odštampan u Bjelovaru jer, vjerojatno, domaći tiskari nisu dovoljno renomirani.

I što se dalje događa? Uslijedit će otvorenje izložbe s velikim brojem učesnika i velikim brojem radova. U prosjeku, radovi će biti solidni, ali će se i izdvojiti pojedinci ostvarenjima koja će biti vrlo dobra, da ne kažem izvanredna. Pogled kroz četiri izložbene dvorane stvorit će dojam nečega lijepog, velikog, pomalo iznenađujućeg.
I svi će u tom činu pronaći neko zadovoljstvo; organizator jer je ostvario jednu uspješnu kulturnu manifestaciju, “politika” jer će izreći svoje divljenje predstavljajući ustvari sebe kao pokrovitelja i sudionika u umjetničkom životu Grada, publika jer će prisustvovati jednom kulturnom događanju čiji je, na neki način i sama učesnik. Bit će zadovoljni i izlagači (kako koji)  jer im je omogućeno da se pokažu i afirmiraju. Bit će zadovoljni i posjetitelji Spravišča koji će izložbu posjetiti uz komentar – lijepo, pohvalno, tako živi i radi Grad umjetnika.

Netko će primijetiti – pa u čemu je problem? Pa, i nema ga ako su svi zadovoljni. Problem je tek u toliko što caruje krivo mišljenje da je takovu izložbu moguće napraviti za 1.000,00 kuna. Jer, za izložbe u većim sredinama izdvajaju se i deseci tisuća kuna da bi bile onako “prave”. Da kod izrade kataloga nije problem hoće li imati tri ili četiri stranice, da nije problem naštampati plakate u dovoljnoj količini i kvaliteti, pa da možda bude i neki fond za otkup najkvalitetnijih radova.
Bilo bi nepošteno da u takovim, našim, okolnostima ne spomenemo i pohvalimo organizatore (GMK i KLK) koji uz ništa (novaca), naprave mnogo.

Neki dan sam na internetu pročitao članak pod nazivom – Kako napraviti foto/monografiju?. A o tom govori direktorica i urednica takovih izdanja u firmi koja se time bavi.
Uvodno, gospođa govori o vrijednosti monografije i foto monografije i napominje da joj je cijena približno ista cijeni kvalitetnijeg pića s tom razlikom da se piće popije, a monografija ostaje kao trajna vrijednost. Stoga je, po njenom mišljenju, potrebno da svaka sredina koja drži do sebe ima takovo izdanje  pa da ga dijeli grad, županija, ili da se distribuira posredstvom turističke zajednice i slično. Zatim obrazlaže pristup takovom poslu i spominje cijene: kartica teksta od 150,00 do 200,00 kuna, a fotografije od 200,00 kuna/kom. na više. I kad se to sve zbroji cijena takovog izdanja na bazi 1000 komada je 200.000,00 kuna. Za naše lokalne pojmove, da se čovjek smrzne.

Nevezano uz prethodni tekst, pred tri sam si godine  postavio pitanje – a što će biti s mojih oko 120.000 digitalnih i ne znam koliko onih drugih, analognih fotografija kad me više ne bude. Sjetio sam se da se fotografijom bavim i više od 50 godina a to je ipak neki jubilej. I rekoh, idem pokušati bar dio tog materijala uobličiti u neku knjigu, pa da bar na taj način ostane zabilježeno.
I da skratim, napravio sam knjigu na nekih 150 stranica s oko 450 fotografija, a knjiga govori o – Križevcima. O počecima fotografije od 1914., o amaterima i profesionalcima koji su nekada djelovali i u tom dijelu na tekst pok. prof. Srimšeka pratim ih njihovim fotografijama. Radi se o dvadesetak autora čije su fotografije čista povijest.

U drugom dijelu uvrstio sam svoje fotografije, čak i ne vodeći računa da one budu vrhunske (koliko ja takove mogu napraviti) nego da pričaju priču o Gradu kroz dokumentarnu, reportažnu, reklamnu, portretnu … a i fotografije cvijeća, govore o križevačkom cvijeću.
Kad sam završio, nekako sam se kolebao da to nazovem foto monografijom, radje sam rekao da je to moja velika križevačka slikovnica.

Otprintani uzorak u obliku knjige A4 formata, uvezan i gotovo 95 % identičan konačnom izgledu pokazao sam nekim članovima Kulturnog vijeća i zamolio za financijsku pomoć Grada za tisak. Kulturno je vijeće našlo za shodno da prijedlog podrži i predložilo određeni iznos za konačnu odluku.
Gradonačelnik je to glatko odbio uz obrazloženje da to nije “ono” što gradu treba, a usput budi rečeno, uzorak knjige nije ni vidio. Nadodao je i da će Grad raspisati svoj natječaj za monografiju po određenim kriterijima (vjerojatno njegovim), pa stoga, ova predložena nije poželjna, odnosno nije u interesu Križevaca. Jasno, natječaj nije nikada raspisan.
Ne mislim ja da je moje djelo remek-djelo fotografskog umijeća, ali o povijesti fotografije u Križevcima, bar koliko ja znam, ništa nije napisano.  Stoga, da se malo našalim, moj je rad trenutno najbolji. I još jedna sitnica, koštao bi tek 1/5 cijene koja je gore spomenuta.

Možda će nekome izgledati da ovaj zadnji dio teksta nema veze s temom ali, vjerujte mi, ima. Svi hvalospjevi političara na otvorenjima izložbi su prazne riječi u vjetar, jer oni ne gledaju sliku, nego podobnost autora slike. I ne radi se tu o interesu Grada, nego vlastitom interesu za promociju sebe i svojih istomišljenika.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.