Današnjoj generaciji političara, od onih “psina” na vrhu do ovih lokalnih “pudlica”, ovih dana zasigurno naviru najljepša sjećanja njihovog mladenačkog doba: “Dan mladosti”, štafeta i rođendan velikog Vođe. Gdje li su im pionirske kape s petokrakom i plave marame. Sumnjam da su ih bacili, jer kameleoni su spremni na obrate, pa neka im se nađe. Nositi štafetu, onu “saveznu” ili pak lokalne minijature, ili barem biti u pratnji, bila je stvar prestiže. Baš kao i danas, za bilo što, morali ste biti sin ili kći funkcionara, partijaša, dijete iz provjerene kuće. Samo odabrani, “primjerni” pioniri, omladinci i radnici imali su čast biti dio svite koja je ponosno kaskala u koloni pred binu u centru, i pročitati poruku drugu Titu. Zatim je, s buketom crvenih ruža, predati lokalnoj političkoj glavešini.
Mnogi se sada stide tog dijela svoje prošlosti i svaki od njih reći će vam da su “morali”, a ne željeli i htjeli. Upravo kao što će vam se kleti da nisu smjeli u crkvu, krstiti djecu ili odvesti ih na prvu pričest. Laž je jedno i drugo. Za nositi štafetu su se trgali, a od crkve bježali kao vrag od tamjana. Oni obični smrtnici, djeca radnika ili seljaka rijetko su imali priliku doći na red. Oni su samo usput klicali, počesto bacali stručak cvijeća na kolonu na čijem je čelu bila štafeta. I sam sam patio, jer baš nikada nisam imao čast biti u koloni odabranih. Bio sam loš učenik, išao u crkvu na misu, pričestio se i krizmao i nitko mi to nije branio, još manje me radi mog izbora progonio. Samo jednom, sedamdesetih, u JNA koju sam služio daleko na hladnom sjeveru, “gde košava kida uši”, po nacionalnom ključu morao sam u kolonu. Moj časni zadatak je bio da na nekoj loše izhoblanoj letvi s Titovom velikom i teškom, uramljenom slikom trčim iza same savezne štafete. Bio je to moj “ratni zadatak” koji se ne odbija.
Danima prije dolaska štafete u grad u kasarni smo vježbali, sve je moralo biti uhodano, vojnički dostojanstveno i svečano. Koji dan prije 25. svibnja svanuo je prekrasan proljetni dan. Kada je bio u pitanju Tito i partija, i meteorolozi i sam Bog su bili na istoj strani. Rano ustajanje, dubinsko brijanje, peglanje uniforme, laštenje tvrdih vojničkih čizama i put na gradski stadion, gdje je bilo zborno mjesto omladine, građana i vojske. Jedan narod, jedan vođa, jedna partija. Bratstvo i jedinstvo cvalo je u tisuću boja! Gradom je treštala narodna glazba i marševi. Građani s djecom hodali su prema centru, što bliže centralnoj bini na kojoj su se sakupljale lokalne glavešine i brkate vojničine s pet kila “čvaraka” na epoletama. Običan čovjek mogao je zauzeti mjesto u gužvi, uz staru cestu na kojoj su se na suncu sijale kocke “kaldrme”.
U ritmu marša približavali smo se centru, pozornici, mjestu na kojem će štafeta mladosti završiti put za taj dan, a razdragani građani se razići, sretni jer su se još jedanput simbolično poklonili “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”.
Nitko nije ni pomislio da bi nešto moglo poći po zlu. Na mene nisu računali. Nisu znali da me dobra karma napuštala svaki put kad je najvažnije. Nekih dvadesetak koraka ispred bine, “sliku na štapu” po zapovjedi sam podigao najviše što sam mogao i nastojao držati korak s kolonom preda mnom. A onda sam se – “odabran, pun ponosa” – skupa s Titom našao na podu! Ni u tom dramatičnom trenutku svoje povijesti Tita nisam ispuštao iz ruku. Sjećam se samo udarca laktovima o pod i stakla koje se razletjelo u tisuću komadića po kaldrmi te grozničavog nastojanja da što prije ustanem. Ranjen ja, ranjen Tito, ja s razbijenim, krvavim laktovima, a Tito nekako nijem i bez sjaja. S ruba nogostupa stariji vodnik Svetić prosiktao je, zabezeknut:
– “De si bre naš’o mesto i vreme da padneš pička li ti materina! Ima da mi guliš 30 dana u pritvoru, sledovanje napolitanki ima da deliš sa pacovima!”
Ostalog se ne sjećam najbolje. Sve što se dalje dešavalo dio je traume i noćne more koja me pratila mjesecima, do kraja vojnog roka. Čekao sam da dođu po mene i da me smjeste u “pritvor” ili, još gore, da mi sude za diverziju jer, gle zle sudbine ili pak providnosti, tada su mnogi prvi puta vidjeli Maršala na podu. Sada, s vremenskim odmakom kao i mnogi, svoju nespretnost gledam u drugom, ljepšem svjetlu, dajem mu drugačiji predznak i smisao. U trenucima “hrabrosti” vjerujem da mi Tito nije ispao zbog toga što sam cokulom zapeo za kaldrmu, već što sam namjerno koplje bacio u trnje. Kad čovjek prebire po svojoj prošlosti ona je uvijek ljepša. S vremenskom distancom mnogima se njihova ideja, doprinos ili čin čine veliki, značajni, čak i odlučujući. Mnogi su i svoje skrivanje na frontu ili dežuranje u vojarni u centru grada pretvorili u “veličanstven ratni put” i sada uživaju u masnim mirovinama, a svakom kavom ili rundom piva njihov doprinos ratu i slobodi je veći.
Toliki su me oslobodili da od slobode više i ne vidim činjenice, i sile me da zaboravim da sam skupa s njima mnoge teške noći proveo u podrumu, u drvarnici kartajući belu, ustajući se u 6 i do 3 na posao, pa natrag k njima u šupu. Oni su ostajali kartati jer nisu imali kamo, ni na posao ni na front u Novsku ili još sjevernije. Moram priznati da sam se jednu noć predugo zadržao u toj drvarnici. Neki su na sunce izašli dovoljno rano da me sada pitaju “gdje sam bio kada je grmilo!?” Ipak, u trenucima “sujete”, ja sam sebe hrabrim: “Kršten sam u pelenama, štafetu nisam nosio, a želio sam silno”. Da jesam, možda bih sada dijelio njihove uspomene, najvjerojatnije partijski staž i debelu mirovinu. Ovako, sva moja sjećanja u jednom su košmaru. U nekoj sam koloni, Maršal je na podu, razbijenih sam krvavih laktova, a komadići stakla rasuti su po somborskoj gruboj kaldrmi.
Jesam li možda ja prvi bacio Maršala, pitam se koji puta. I ima li u braniteljskom fondu još koja mirovina, ili čeka naše junake s početka ove priče. Da li je kasno da danas na Strossu uručim štafetu starom, provjerenom partijsko kadru – prvoborcu, neimaru, današnjem lokalnom poglavniku.
Komentari su zatvoreni.