Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Šangaj – biser Dalekog Istoka

“Ni-hao”, kineski je pozdrav koji se tamo najčešće može čuti, bilo da se ulazi u restoran, trgovinu, taksi ili pak ekspresni vlak Hangzhou-Šangaj. Taj “zdravo” je vjerojatno prvi izraz koji stranac zapamti u komunikaciji s Kinezima, uz još lakopamtljivo i pomalo šuškavo “Xe-xe”, što znači – hvala. Upravo ove riječi, doživljene u svakodnevnoj komunikaciji, dočaravaju svu ljubaznost, jednostavnost i strpljivost koji su sastavni dio kineske kulture i odgoja, uz neizostavni osmijeh. To, naravno, ne znači da su svi Kinezi iskreni, neiskvareni i dobronamjerni, ali nekakav osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti pri putovanju milijunskim gradovima istočne i sjeveroistočne Kine bio je stalno prisutan, za što je odgovorno i odlično društvo dugogodišnjeg prijatelja iz Križevaca.

 

Nakon šestodnevnog turizma po Pekingu, pet dana u nešto manjem gradu Hangzhou, koji broji “tek” oko 6.8 milijuna stanovnika, prošlo je u radu i volontiranju na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji te svakodnevnim druženjima s internacionalnom ekipom kolega i lokalnim studenti(ca)ma. Iz hotela smještenog uz Zapadno jezero pružao se krasan, od zamjetnog smoga pomalog mističan pogled na veliku vodu, a u vedrije dane su se kopnom na horizontu nazirali hramovi, pagode (višerazinski tornjevi tipični za Aziju) i mostovi, po kojim je Hangzhou toliko poznat, i slovi kao jedan od najljepših gradova stare, tradicionalne Kine.

Iako se radi od dva najveća i najnaseljenija kineska grada, Šangaj se od Pekinga razlikuje upravo opipljivim utjecajem zapadnog svijeta: različiti arhitekturni stilovi, miješane ljudske rase, mnogo europskih i sjevernoameričkih automobila, … ovaj se niz može nastaviti praktički svime što se moglo uvesti i uploviti u tu danas najveću robnu luku svijeta. Što se prometa u gradu tiče, neurotičan je kao i drugdje u Kini – automobili tu imaju apsolutnu prednost, motori “na baterije” i bicikli se provlače svuda i prijetnja su pješacima čak i na zebri. Jedino ovdje, nasuprot Pekinga, nisu rasprostranjene rikše, oni bicikli s putničkom prikolicom, kakve je prije koju godinu uvela i Koprivnica.


 

Ponos Šangaja zasigurno jesu gradske vizure uz obale rijeke Huangpu: zapadni, “stari” dio Šangaja koji se naziva Bund, gdje se praktički nalazi “srce” ove najbrže rastuće ekonomije u svijetu, i futuristički, istočni dio Šangaja, imena Pudong. U novom dijelu, koji je izrastao u svega 20-ak godina, nalazi se i Šangajski svjetski financijski centar (Shanghai World Financial Center, SWFC) s kojeg na 100. katu na 474 metara visine puca spektakularan pogled s najvišeg observatorija na svijetu, dok je čitava zgrada treća po visini na svijetu, iza arapske Burj Khalife i tajvanske Taipei 101. Kinezima je, osim zgrada, veliki ponos i Yao Ming, najslavniji sunarodnjak koji igra u NBA-u, a rođeni je Šangajac. Iako fanatično vole košarku, Kineze spomen Hrvatske ipak, barem onih par koji su uopće čuli za nju, najprije asocira na nogomet, preciznije Svjetski kup 1998. i Davora Šukera.

Iako je krajem prošle godine puštena u promet superbrza željeznica Hangzhou-Šangaj, tih je 200-tinjak kilometara ipak bilo živopisnije prijeći klasičnim ekspresnim vlakom. No, vožnji superbrzim Maglevom (ime odlazi od: magnetsko levitacijski) nije se moglo odoljeti na relaciji od grada do šangajskog aerodroma, gdje je vožnja trajala samo 8 minuta, često s maksimalnih 431 km/h. Ta je linija par godina bila jedina komercijalna upotreba transrapida – njemačkih vlakova velikih brzina, dok ih se nekoliko planira i po svijetu, npr. Dhabi City-Dubai i Doha-Manana kroz pustinju, zatim Glasgow-London, Las Vegas-Primm, itd. Napredni Japanci, tipično, rade na svojim verzijama Megleva koji eksperimentalno postižu brzinu od 581 km/h.

Kina je s gotovo deset milijuna kvadratnih kilometara površine treća zemlja svijeta, iza Rusije i Kanade, a slijede ju SAD, Brazil, Australija i Indija. Za Rusiju i Brazil ove godine vjerojatno neće biti vremena, možda iduće, no planovi za dva tjedna “babljeg ljeta” na američkom jugozapadu sve su izvjesniji. Australija i Indija neka ostanu onda za 2013. godinu, tko zna, možda se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ukinu vize za te zemlje, pa će za buduća putovanja trebati manje papirologije i troškova. A treba li Hrvatska doista ući u EU, što je ovih dana sve aktualnije pitanje, odgovor možda treba potražiti u onoj staroj kineskoj poslovici: “Dajte čovjeku ribu; nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka da lovi ribu; nahranili ste ga za cijeli život.”