Parangall: LUKA BELANI – Changin’ Chapters

Izvođač: LUKA BELANI
Album: Changin’ Chapters
(Aquarius records)
Ocjena:  **** 1/2

Sudeći i po ovogodišnjem zbrčkanom „kategoriziranju“ i vječitoj muljaži diskografa sa svojim izdanjima u porinovskim nominacijama, teško je očekivati da će se i netom objavljeni sjajni album Luke Belanija dogodine naći u odgovarajućoj kategoriji najboljeg rock albuma.

Još manje da će izboriti naklonost poslovično neinformiranog, autističkog i drsko nezainteresiranog „izbornog tijela“ koje sudi o slavodobitnicima hrvatske diskografske nagrade. Ništa zato jer, bez obzira na Porin i „porinčiće“, pred vama je prvi veliki kandidat za album godine Gospodnje 2011. Jer, nakon sjajnog debuta B-Side Of My Mind, Luka Belani objavio je još jedan izuzetan album: Changin’ Chapters.

 

Kakve su mu šanse za komercijalni uspjeh? Reći pošteno: nikakve! Dijelom svakako stoga što Luka i dalje piše, snima i pjeva tekstove na engleskom. U zemlji čija se učena premijerka blamira svak put kad pokuša sročiti na engleskom rečenicu zahtjevniju od „Pliz one red Marlboro!“, to je – naravno – ravno komercijalnom samoubojstvu.

Potom, Belani – kantautor ili singer/songwriter u pravom smislu riječi – u svojim skladbama ne očijuka ni s pastirskim rockom kojemu je novu kroatiziranu domovnicu ispisao Thompson, a bogme ni s tubo-folkom ili onim tužnim estradnim hibridom koji neki (očito sa zajebanim smislom za humor) i dalje nazivaju „zabavnom glazbom“.

Njegove pjesme pak nisu ni dešperatni leleci lišeni i smisla i melodije, što će reći da ga sigurno neće pod svoje uzeti ni mračni „alternativci“, a još manje prigrliti radijski urednici ionako trajno skloni pseudo-narodnjačko-šlageraškom humpa-cumpanju ili baš najgorem smeću iz takozvane urbane glazbe. Zbroje li se dva + dva, nije teško zaključiti da je komercijalni dobačaj Luke Belanija ravan – nuli.

Svoj na svome

Belanija sve ove neupitne istine očito aposolutno ne diraju. Uostalom, svjestan vlastite kvalitete, ali i uvjeta u kojima se nalazi domaća scena jer CD-ove ne prodaju ni oni koji podilaze najnižem ukusu masovne publike, Luka se drži svoga i u studiju i na klupskoj sceni, kojoj je trajno privržen.

Baš kao i osebujnoj „autorskoj pjesmi“ čiji se korijeni ili pak dodirne točke mogu naći u opusima velikih singer-songwritera koji djeluju (mahom) izvan mainstreama: od Buckleya (oca i sina), Townesa Van Zandta, komercijalno uspješnih likova poput Davida Graya, prigušenih ovodobnih pjesnika americane ili američkih roots rockera mlađe generacije.

Onih faca u čijem se iskazu prepliću i iskustva trubadura iz sedamdesetih, pettyjevski manirizmi i tradicionalni recepti američkog rocka za odrasle. Upravo na ove potonje naslanja se uvodna Roundabout, sjajno balansiran broj s bandom u sporovoznom izdanju koje je proslavilo Jacoba Dylana te sjajnim vokalom koji na trenutak podsjeća i na Eddieja Veddera.

Moćna i čvrsta Scars muskulativni je broj koji bi mogao proći i kao „ekstenzija“ britpopa u najboljem izdanju iz devedesdetih, a naslovna Changin’ Chapters „klimoglav“ je u smjeru Red Hot Chili Peppersa i funkoidne indie produkcije. Uz – valja i to reći – sjajan gitarski solo. Obje ove skladbe zaslužuju obilatu radijsku vrtnju, no vrijedi ih shvatiti i kao poruku svima koji su Belanija držali zatočenikom tijesne trubadurske žanrovske ćelije.

Bringing Me Your Love ima uvod kao rane skladbe Billyja Bragga i baš takvu snagu, no u odličnom minimalističkom aranžmanu koji je postupno uključivao glazbala koja su naglašavala rast teme prema više no dojmljivom refrenu te – ponovno – s izvrsnim gitarskim solom.

The Wanderers je pak up-tempo broj američkog kroja s praskavim gitarama i čarobnim pozadinskim vokalima kao lucidnim umetcima koji daju kolorit cijeloj temi, A Few Songs Left ima „ono nešto“ od atmosfere najboljih brojeva Chrisa Reae – uz repetitivnu gitarsku frazu prokrvljenu gitarskim sitnovezom – dok je Drifter presudno određen hendrixovsko/pearljamovskim gitarama. Riječ je o broju koji bi mogao proći i kao zanimljivi spoj trad-rocka i neo-grungea.

In My Mind je nešto posve drugačije: krhka lirska tema koja prerasta u lepršavi pop broj instantnog šarma. We Lay Low ponovno vraća krv u obraze svojim brzim tempom (i zgodnim klavirom opletenim oko gitara), dok je izvrsna Words vs. Man reprezentativan komad “j.j.caleovskog“ kotrljajućeg „laid backa“. Zaključna Smile vješto se pak – u furioznom tempu – poigrava sa stomp-blues obrascima (naglašenim i bojom gitarskog zvuka) i americanom u najširem smislu, kao zanimljiva završnica odličnog albuma.

Luka i tročlani band, sjajni aranžmani i produkcija Davora Smotalića te – prije i poslije svega – sjajan autorski materijal rezultirali su prvim velikim ovosezonskim albumom i prvim kandidatom za album godine. Tko to ne čuje, zaslužuje da mu u kategoriji rocka na Porinu dogodine reve Seve. (SD)

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.