Drž’te lopova!

“Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada”
Ivo Sanader (bivši premijer, pred istražnim Povjerenstvom za privatizaciju Ine)

Okrugla brojka – dvije i deseta, negdje u lipnju. Otvaranje Spravišča, večer prva. U zraku pomiješan miris jeftinog parfema i skupe janjetine, samo elita ima keš i masne brke briše rukavom. Negdje oko devet navečer i bogati i siromašni žure na Stross, pred monumentalni paviljon, tu čarobnu simbiozu čelika i stakla, spoj umjetničkog dara, tradicije i lokalne pameti. Ponos generacije.

King, Offi i ja došli smo među zadnjima, u 20h, zahvaljujući pozivnici koju sam kao štovatelj lika i djela poglavnika dobio od njega osobno. Čekala nas je loža “s pogledom”, ispred južnog ruba paviljona: tri udobne metalne stolice na rasklapanje.
Kako bi se što bolje uklopili u predstojeću predstavu “Jalta, Jalta”, kojom se sad već tradicionalno otvara naše, Križevačko Veliko Spravišče, obukli smo se baš kao Roosevelt, Churchill i Staljin. Lako je pogoditi tko je od nas trojice bio u fraku, tko je pušio duhan, a tko u ustima prevrtao cigaru.

Kad su amateri otpjevali svoje, čuveni se režiser i zabavljač iz Zagreba, koji je osim po “Jalti”, poznat i po desetak režija mjuzikala na Broadwayu, popeo na scenu, predstava je doživjela kulminaciju: u tenoru se zaorio stari križevački napjev “Jalta, Jalta”! Publika, domaći skroman neuki puk, uzvanici, viđeni gosti, turisti, svi zajedno bili su u deliriju. Samo je “Staljin” nehajno stresao pepeo po mojim novim hlačama od listera i vrtio glavom: “Baćuška, meni su rekli da sam u Križevcima, a ne na Krimu…”

Kada se oduševljenje mase stišalo, “Pes i Vuk” oteturali u nečiju klet, radoznalci i novinari se razišli da izvijeste medije, nas smo trojica, već pomalo umorni i pospani, i dalje, za svoj gušt, dijelili Europu i Balkan.”Fifti-fifti”, predložio je Staljin, a nas dvojica smo se složili, ni ne sluteći da će nas uskoro Tito zajebati svu trojicu i još njih tri stotine milijuna.
Rooseveltu je glava klonula na naslon invalidskih kolica, ja sam nazvao Kraljicu i pitao za rezultat proljetnog kasačkog “Derbyja” u Epsonu, a Staljin je i dalje dvojio gdje se nalazi, na Križevačkom Spravišču ili mirovnoj konferenciji u Jalti… Iza leđa, iz polumraka prenuo nas je odlučan ženski glas: “Gospodo, stolice!”

Bilo mi je neugodno, radi sirotog Roosevelta posebno, pa sam pokušao s malo diplomacije:
– “Pa čekajte, nisu ovo vaše stolice, ni vaše Spravišče, pardon “Konferencija”… Mi smo tu s pozivnicama samog poglavnika i suglasnošću država članica Atlantske povelje.
– “Je dečki, niš’ ja ne znam, ki’ vas je vrag donio i zašto, ja samo znam da stolice moram odnijeti u TZ… Ja sam ih donijela u šest popodne i moram ih vrnuti, inače sam nadrapala, baš od tih i toga koje spominjete.”

Kako se veliki ljudi pokazuju u svom najboljem svijetlu baš u kriznim situacijama (“Ne vredim mnoga kad nisam očajan”), Roosevelt je opet predložio “New Deal”. Ostajemo i ne mičemo se, imamo još posla oka Albanije i Trakije i ne znamo kada ćemo završiti. I dan “D” nas čeka, a imamo i nešto atomskih bombi na skladištu, pa smo ipak preuzeli obavezu da stolice ujutro sami vratimo u TZ. I bi tako.

Dan drugi. Ovih dana… Glas iz tame (gospođa Vlasta), smijenjena direktorica TZ-a, bila je žena kojoj su stolice bile važnije od ishoda Mirovne konferencije i Svjetskog rata. Često ih je izvlačila baš ispod vrućih usijanih guzica onih koji su je sada napustili. Velikoga srca i puna razumijevanja za sve, ah da, naivna i ne baš idealna direktorica TZ-a, ali ona je ipak – naša Vlasta.

Dakle, smijenili su je oni koji su je i postavili i kojima je odgovarala za svoj rad. Uz to, baš su oni trebali i morali barem 30.04. svake godine zaviriti u završni račun i bilancu TZ-a. Svakih sto tisuća minusa ima svoju “prvu tisuću”, trebali su i morali reagirati na prvoj. Ako nisu, a sada vidimo i znamo da nisu, tada su i oni u poglavarstvu, i sam poglavar, odgovorni za učinjenu štetu.
I da se ne lažemo, nemojte mi odgovornost prebacivati na širu DPZ ili turističku organizaciju… Mali smo grad i zna se tko koga sapuna, a tko koga brije!

S nestrpljenjem sam čekao natječaj za popunu upražnjenog radnog mjesta direktora TZ-a grada, i dočekao. Traži se: “fakultet društvenog li humanističkog smjera ili geografije…”
Očekivao sam da se traži: viša turistička ili hotelijerska; dva strana jezika; vrhunska informatika; nešto, ne previše radnog iskustva; organizacijske sposobnosti, komunikativnost…

Ali ne, može i profesor zemljopisa. Kako se bedasti lako otkrivaju, samo ih pusti da govore. Slutim da ja opet namještaljka. Poglavar i svita oko njega, bliža mu ili daljnja rodbina, stranački (međustranački) ili krvni rođak ili zet, treba radno mjesto, ne nužno i posao. Po cijenu da se nekoga i otpusti. Ako su navodi iz medija i kuloara točni, čekam istragu, tužbu i presudu Vlasti, ali i proširenu listu osumnjičenih.

Nikako da se nakupljeno smeće pomete pod tepih jednoj osobi. U ovoj seljačkoj burleski ja se smijem samo natječaju – da profesor zemljopisa može ispunjavati uvjete za direktora TZ-a, da ima tri godine radnog iskustva u turizmu i položen državni ispit. Iz čega, zemljopisa i pedagogije?!

S druge strane tugujem što natječaj nije naštiman za Štefa Antenu, koji je za križevački turizam napravio više od svih dušebrižnika, svetaca, blaženika i kadra sa diplomama iz Banja Luke, Tuzle i Širokog Brijega, zajedno. Kad se pomiješa nepotizam (kriminal) sa glupošću, može nastati eksplozivna smjesa koja bi, Bože mi prosti, lokalnim muljatorima mogla doći glave.

U “Jalti” na Krimu možda, u Križevcima na žalost još ne!

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.