Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

In memoriam: Višnja Stahuljak, prof.

Tek kratkom crticom u Večernjem listu od 5. ožujka 2011. obaviještena je javnost da je u Zagrebu u 85. godini života preminula književnica, gospođa Višnja Stahuljak. Nadalje, navodi Večernji list, da je diplomirala solo pjevanje, a uz Vladu Habuneka bila je osnivačica Zagrebačkog kazališta lutaka.
Pisanjem se počela baviti još 1953. godine, pišući preko poezije i romana do drama. Dobitnica je nagrade Đalskog za memoarsku knjigu “Sjećanja”, a za romane “Začarani putovi” i “Čarobnjak” nagradu Grigor Vitez.

Ne mogu reći da sam poznavatelj života i djela gospođe profesor Višnje Stahuljak, ali postoje bar dva momenta zbog kojih sam odlučio napisati još poneku rečenicu o njoj.

Davne 1958. godine kao učenici II. osnovne škole izvodili smo njen igrokaz “Bjelkica” (Iz zbirke “Darovi djeda mraza”, nekoliko izdanja), predajući se svijetu bajke u kome caruju vile i vilenjaci, drveće, cvjetovi i trave govore, a dobro uvijek pobjeđuje.
Taj igrokaz toliko me se dojmio da sam pomiješao stvarnost i maštu, pa kad se nešto dogodilo, a dogodilo se, 55 godina kasnije napisao sam i ja jednu pričicu (gotovo bajku), djelomično i zaslugom gospođe Višnje Stahuljak.

Kad sam je nazvao i upitao mogu li joj poslati moje djelce ne bi li napisala poneku riječ o njemu, iznenadio me nježan, gotovo djevojački glas. Ljubazna, kakova je bila, porazgovarala je sa mnom, rekavši da je raduje što njeno djelo još živi makar i u sjećanju kroz riječi jednog učesnika u interpretaciji, iz tih davnih vremena.

Generacije djece čitale su njene knjige posudbom iz  naše Knjižnice, ali i odrasli, jer pisala je za sve uzraste. Mnogo i iz domena svoje struke, rekavši mi kad sam joj se obratio da upravo radi na nekoj stručnoj tematici vezano za inozemne izvore.
I pored obaveza i aktivnosti do posljednjeg momenta, gospođa prof. Stahuljak obećala mi je da će mi napisati osvrt na moju pričicu, uz napomenu da više ne može brzo, i odmah…

Nazvao sam ponovo nakon otprilike mjesec dana, a kad mi je saopćila da je upravo slomila nogu, u glasu sam joj osjetio tugu i bol, i znao sam da je imala dobru volju i namjeru, ali…
Gospođa prof. Višnja Stahuljak ostat će mi u trajnom sjećanju i, nadam se, ne samo meni.