Drago Mlinarec, povratak

Kako je bilo najavljeno, Drago Mlinarec se aktivno uključio u realizaciju bogatog programa 7. Culture Shock Festivala svojim nastupom u petak, 25. veljače, u Klubu kulture u Križevcima. Trebao se predstaviti kao multimedijski umjetnik, glazbom, slikama, fotografijama i poezijom. Nažalost, sve je ostalo samo na glazbi, jer je došlo do nekih tehničkih problema koji su onemogućili sve, osim glazbe. Naime, izložbeni dio njegovog programa trebao se odvijati virtualno, pomoću računala i interneta. Srećom, čim je počeo svirati i pjevati, stvorio je tako lijepu, toplu i prisnu atmosferu da je publika zaboravila i oprostila činjenicu da je uskraćena za dio obećanog upoznavanja sa stvaralaštvom Drage Mlinarca. Ostali smo samo na glazbi, na onome po čemu Mlinarca najviše i poznajemo.

A upoznali smo ga na za nas nov glazbeni način. Kada je posljednji put bio u Križevcima, prije dvadesetak godina, nastupao je kao tipični kantautor šezdesetih, s akustičnom gitarom i usnom harmonikom. No, usprkos već “visokim” godinama, on ne prestaje istraživati i proširivati svoj glazbeni izričaj i u vrlo je dobroj sviračkoj formi, a i glas ga još dobro služi, bar onakav na koji smo kod njega naviknuti. Kako je bio najavio, od svih glazbenih “rekvizita” donio je samo električnu jazz gitaru i njenom pomoći obukao je svoje skladbe u novo ruho. Usna harmonika mu više ne treba, jer se očito hoće osloboditi i udaljiti od zvuka ljutitih i ciničnih “protestnih” pjesama šezdesetih i od country ugođaja. Nema više mladenačke nervoze i zapaljivosti, on mirno, lijepo i dostojanstveno nosi svoje godine, na račun kojih svaki čas zbija neke šale. Moji pajdaši i ja sve više sličimo našim roditeljima i to kad su bili jako stari, kaže on. Prepričava anegdote sa svojim kolegama muzičarima u kojima se igra nemoćnog senilnog starca drhtavih ruku i glasa, a kad počne prebirati po žicama i pjevati, vidimo da je mladost ostala i u njegovim prstima i u glasu. Odabrao je približavanje najzahtjevnijem žanru popularne glazbe, jazzu i pokazao kako sve njegove skladbe, od prve s Grupom 220, do posljednje iz samostalne karijere, mogu dostojno izdržati takve aranžmane. Napravio je presjek svoje glazbene karijere na jazzy način.

Osim česte konverzacije s publikom, Dragec joj je dopustio i da zajedno uobličuju repertoar koji se rastegnuo na 120 minuta bez predaha osim kad je pred kraj koncerta nekoliko minuta po ruksaku tražio kapodaster. Ovo dopuštanje publici da mu djelomično “kroji” repertoar ne može se nikako tumačiti podilaženjem, jer je ionako sve skladbe izveo onako kako je on htio i sigurno bi bio nepopustljiv da ga je netko tražio drugačije izvedbe. No, među pedesetak slušatelja i gledatelja nije bilo “zalutalih”. Svi su oni, u rasponu godina od tinejdžera do Dragecovih godina, znali kamo će doći i kakva iznenađenja mogu očekivati. Mlinarec je svirao po svom “guštu”, onako kako mu odgovara, s dugim instrumentalnim “meditacijama” u kojima je često pravio neprimjetne prijelaze iz skladbe u skladbu. On nije “služio” publici, nego se sam zabavljao i uvlačio publiku u svoju zabavu.

On, koji je nekada među prvima kod nas “grmio” gitarom, koji je pojačalima mogao nadjačati svaki žamor i buku u publici, sada je šansonijerski tihom glasnoćom razglasa prisiljavao publiku na disciplinu, na mir i tišinu, na pozornost, na poštovanje glazbe. Kad je u jednom trenutku iz publike stigla “narudžba” za jednu pjesmu koju je već bio izveo, Dragec je rekao: Ili nisi bio na prvom satu, ili sam je ja bio tako “izmasakrirao” da je postala neprepoznatljiva! I onda je izveo ponovno, na neki malo drugačiji način. Dirnuo je i one slušače koji glazbu doživljavaju intuitivno i one koji se sami bave glazbom i stručno znaju “što je što”. Bio je kao nov, a ipak onaj stari. Kad je proglasio završetak koncerta, nije silazio s bine i nije se skrivao u garderobi zamarajući publiku da ga “moli” da se još malo vrati, nego je bisove odrađivao odmah, uvažavajući prijedloge iz gledališta. Nahranio je do sita svoju publiku. Posljednja je skladba bila Povratak, o kojoj je za vrijeme dok je sviruckao njenu sredinu da se prisjeti kako se ona svira, ispričao priču kako je to njegova prva pjesma nakon povratka iz vojske. Onda ju je izveo, pokupio svoj ruksak i sišao s bine na čašu vode, kao da je toga časa opet spreman krenuti “prašnom stazom pokraj puta”…

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.