Opća praksa

Moja liječnica opće prakse brižno je pogledavala u nalaz, pa vrtjela glavom, odmjerila me od glave do pete, nekako sumnjičavo, kao da mi se boji reći istinu.
Skeptik kakav jesam, već sam slušao rekvijem, gledao svoj sprovod u kojem jedini ja tugujem za pokojnikom, a iza odra sve vedra, nasmijana lica. Kao da čujem preporuku Don Kreše dragome Bogu za prvoga od nasmijanih koji će poći za mnom. Skamenio sam se, spreman čuti i najgore.

 

– “Petre, nema sumnje, u drugom ste stanju!”, konačno izusti liječnica!
– “Doktorice!”, kriknem, “Nemoguće, nisam ja Elton John; ja sam suprug, otac i djed!”
– “Nalaz iz laboratorija je jasan – svi simptomi upućuju na trudnoću. Osim toga, magistra dr. Radoš ne potpisuje svašta. Sve je tu, crno na bijelom, a i tegobe koje spominjete samo potvrđuju nalaz.”

Bio sam očajan, mozak mi je radio sto na sat. U tren sam se sjetio da sam stvarno pomakao rupu na remenu, da sam u zadnje vrijeme nervozan kao pas, razdražljiv kao lisica, da grickam sve čega se dohvatim, zglobovi mi stalno natiču, javlja se neobjašnjiva mučnina…
Onda mi sinu sve zablude mog jadnog života: tko je otac moje djece, djed moje unučadi?! I kako sve to nisam prije vidio, nego kroz život prošao kao slijepac. Prenuo sam se i vratio laboratorijskom nalazu, riječima liječnice, pun sumnji i pitanja.

– “Ali, doktorice, nemoguće, pa pogledajte me!”, opet sam probao.
– “Da gledam vas, odavno ste vi meni sumnjiv tip…”
– “Je l’ moguća zabuna?!”, vraćam lopticu na drugu stranu.
– “Je, ali mi se ne igramo u tako važnim stvarima, mi smo ozbiljna institucija. Naš ministar je Milinović i sam ginekolog…”
– “Doktorice, šalter između toaleta i lobosa, gdje pacijenti ostavljaju urin, oni papirići s imenima… Netko sve to lako može pomiješati, i papiriće i lončiće, i eto zabune!”

Uto, iza mojih leđa, bez kucanja u ambulantu ulijeće gospođa s trbuhom, negdje 4-5. mjesec trudnoće.
– “Kakva uvećana prostata, kakva upala, koji je ovo nalaz! Vi mora da se šalite?”
U tren sam počeo disati, proradilo mi je srce, krv mi se vratila u lice. Sjetio sam se da je jučer ujutro u onoj gužvi gospođa bila poslije mene. Doktorica ju je pokušavala umiriti, uzela joj nalaz iz ruku i sama se u čudu obratila sestri Maji.
– “Nema, ili pak ima logike… Tamo na onom šalteru stvarno je lako moguća zbrka i zabuna. Netko se poigra papirićima i sva pamet moderne medicine pada u vodu. Krivi nalaz, kriva dijagnoza, krivo liječenje… paf!”

Ova paradoksalna, izmišljena slika MOGUĆA JE u križevačkom Domu zdravlja. Jasno je to svakom tko je i jednom koristio uslugu novog laboratorija otvorenog prije godinu dana. Tada je svita, koja se slika na takvim svečanostima (potpuno sam siguran  da svi odjednom nisu stali u čekaonicu), hvalila novi laboratorij križevačkog Doma zdravlja, kao još jednan u nizu svojih uspjeha i brige za građane. Kako me zdravlje služi, dugo nisam bio kod liječnika i nisam odmah vidio taj pomak u kvaliteti zdravstvene usluge u našem gradu.

Ipak, jučer ujutro u 7 i sam završio u Domu zdravlja, tražeći laboratorij. Pred jednim vratima tiskala se gomila pa sam pomislio da je otvorena “javna kuhinja” i nastavio tražiti.
– “Oprostite, gdje je novi laboratorij?”, upitao sam čovjeka u toj gužvi.
– “Ovo je laboratorij.”
– “Pa kakva je ovo gužva, što niste u čekaonici?”, pitam.
– “Jesmo, i vi ste.”, kiselo se nasmije čovjek.
– “Gdje se predaju knjižice, uputnice?”
– “Unutra, samo se do šaltera treba stići živ…”

Objesio sam kaput na žičanu ogradu bivše vojarne, uspio se progurati kroz vrata, ući u prostoriju od nekih 12 kvadrata, gdje se na temperaturi od 35°C tiskalo  50-60 ljudi: majke s djecom koja plaču, stariji koju psuju, oni koji kašlju, oni na samrti i simulanti, oni koji ne mogu hodati ni stajati… svi su se tiskali prema vratima čekajući da u galami čuju svoje prezime. Poslije dva sata i sam sam došao na red, a onda vidio raspored prostorija te “kretanje ljudi i materijala”. Postavljam pitanje sebi, vama i liječnicima: Koje se sve zarazne bolesti, u tako malom prostoru bez ventilacije na visokoj temperaturi, mogu prenijeti ili zaraditi?! Koliko je građana (laboratorij dnevno obradi 120-160 pacijenata) u tu “kućicu za ptice” došlo zdravo, a otišli su bolesni?!

Kao mjeru predstrožnosti predlažem da građani krv vade kod kuće, po principu sjekire i noža, pro bono, “ti meni, ja tebi”, susjed susjedu, prijatelj prijatelju, muž ženi, žena mužu, vjernici nevjernicima, većina manjini, čistokrvni mješancima. Ovaj narod ionako njeguje tradiciju klanja već dva desetljeća, bez razloga i koristi.
A onda svečano odijelo, cilindar, leptir mašna, pa u laboratorij. Tada neće biti gužvi u čekaonici niti moguće zamjene “materijala”.

Netko će krv donijeti u pivskoj flaši od tri deci, netko od dva, a mokraću pak u najlon većici poznatog trgovačkog centra… Krvoločni mogu svježu krv donijeti i u ustima. A onome tko je izdao uporabnu dozvolu, krv pretočiti u 5-litarski “demižon” Križevačke graševine i napraviti test – na ludilo.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.