Vlado Brlek, 42-godišnjak iz Mladina, redovnim je školovanjem došao tek do petog razreda osnovne škole. Kaže da je oduvijek bio lijen za knjigu i da su mu draži bili fizički poslovi nego učenje. Bio je četiri godine u ratu, a kad se vratio kući, nastavio je svaštariti jer pravog posla za njega nije bilo. Bavio se komunalnim poslovima, brinuo o uređenju mjesnih groblja, kosio travnjake po selu i tako zarađivao za kruh.
Prihvatio je prijedlog HZZ-a da završi osnovno obrazovanje, a svojevoljno je upisao i osposobljavanje za uzgajivača povrća, prilikom kojeg su mu bili plaćeni putni troškovi, a dobivao je 1600 kn naknade Zavoda za zapošljavanje.
– Program obrazovanja i nastava su odlično zamišljeni, a nastavnici su profesionalno odradili svoj posao – kaže Brlek dodajući kako je ovim programom nadopunio znanje koje je životnom praksom naučio.
Nepismeno 27 mladih
Podaci Državnog zavoda za statistiku iz posljednjeg popisa stanovništva 2001. godine pokazuju kako na području Križevaca ima 248 nepismenih osoba, odnosno osoba koje ne znaju čitati i pisati. Od toga je 200 žena, a iako je najveći broj nepismenih stariji od 55 godina, zabrinjavajuće je što nepismenih osoba ima u svim dobnim skupinama. Tako je registrirano čak 27 mladih ljudi koji iz različitih socijalnih razloga nisu naučili čitati i pisati i nisu pohađali redovnu nastavu. Broj osoba bez završene osnovne škole na području Križevaca približio se brojci od čak pet tisuća, odnosno 25 posto od ukupnog broja stanovništva.
Besplatno do poželjne budućnosti
Pučko otvoreno učilište u Koprivnici provodi program obrazovanja odraslih na području Koprivničko-križevačke županije i u svojem programu imaju oko 900 polaznika, čime su na razini države na visokom trećem mjestu.
– Puno je predradnji i truda uloženo u ovaj program, od edukacije nastavnika i zajedničkih radionica, sve do motiviranja polaznika, koji je najteži dio – kaže Ksenija Krušelj, voditeljica obrazovanja POU Koprivnica.
Novca ni za cipele
Nevenka Iveljić cijeli život provela je u prigradskom naselju Mičijevci, a iako joj je 80 godina, živi sama i još obrađuje zemlju i hrani kokoši. Prisjeća se djetinjstva i teških dana neimaštine koji su joj onemogućili da se obrazuje.
– Uz sedmero braće i sestara nismo imali ni za cipele, a kamoli za sve drugo što je bilo potrebno za školu. Neke sestre i braća krenuli su u školu, išli dva, tri razreda pa odustali, moralo se raditi i prehranjivati, nije bilo izbora – kaže baka Nevenka.
U mladosti nije osjećala potrebu za školom zbog teškog načina života, a kasnije kad se udala i osnovala svoju obitelj, došle su druge obveze i jednostavno nije bilo prilike završiti školu. Ne osjeća se manje vrijednom zato što se potpisuje otiskom prsta i dodaje kako joj je težak život bio najbolja škola.
Radije u zatvor nego u školu
Stana Kukić, 72-godišnjakinja iz Kloštra Vojakovačkog, primjer je vedre i radišne žene koja je uvjerena, iako nikad nije naučila čitati i pisati, da joj to u životu nije nedostajalo.
– Kad su moje kolegice krenule u školu, ja sam otišla u šumu šetati. Nakon nastave, pričekala bi ih i vratila se kući istovremeno kad i one. Otac se čudio što nikad nemam domaće zadaće, ali uvijek sam izmislila neki dobar razlog i opravdala se – priča baka Stana iz Kloštra Vojakovačkog dodajući kako su pravi problemi nastali kad su ocu stigle opomene da je mjesecima nema u školi.
– Kad mi je rekao da ću morati u zatvor jer je škola obavezna, rekla sam mu da idem radije u zatvor nego u školu.
Baka Stana naučila se potpisati ćirilicom i kaže da joj je to bilo sasvim dovoljno. Danas se smije dogodovštinama i čudnim pogledima službenika u gradu ili poštara kad joj dođe paket, a ona naškraba nekoliko slova svoga imena na ćirilici. (PL)
Komentari su zatvoreni.