Sjedim u vlaku za Koprivnicu. Silazim u Križevcima. Na Festivalu Culture Shock predstavljam namjere, planove i sve najsvježije o tome što je dosad uradio moj Team Synergy Moon. Zapravo, s krasnim ljudima dijelim snove.
.jpg){kind=small}
Nije mi nimalo teško slobodan dan, umjesto za odmor, potrošiti na odlazak i povratak. Nepravda je odredište takvoga izleta zvati provincijom, ne zato jer su 50 minuta sporovoznim vlakom od Zagreba, nego zato jer je provincija stanje duha. Eh, kolike li sam provincijetine prinuđen vidjeti svaki dan, a zemljopisno su smještene u metropoli…
Drndam se u zadnjem putničkom vlaku natrag. Imao sam pravo. Ovo su valjda rijetke prilike kad uživam što u eventualnoj dvojbi, poći ili ne, ispada da se nisam prešao.
Ubrzo slijedi moja travanjska prezentacijska tutnjava: 10. travnja u klubu/muzeju računala Peek&Poke (Ivana Grohovca 2) u Rijeci o sovjetskom i ruskom bivšem i sadašnjem svemirskom programu za Yuri’s Night party, 17. travnja na TEDx-u u Muzeju suvremene umjetnosti na intelektualnoj “orgiji” ljudi gladnih novih ideja govorim o temi Svemir 2.0 i napokon 19. travnja na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu imam motivacijsko predavanje o tome što to radi Team Synergy Moon u sklopu Dana kreativnosti i inovativnosti na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje organizira Udruga za kreativnost MRAK.
To vjerojatno nije dovršen popis, ali to je i takvo vrijeme. Kad, ako ne u travnju? U svibnju će mnogima misli već vrludati prema jugu…
Za sada nemam nikakvih teškoća da te aktivnosti utrpam u svoj rokovnik. Prijatelj mi kaže: “Ako je tijesno, uzmi veću žlicu za cipele!”
Stalo mi je da što češće govorim o ovom našem “svemirskom evanđelju”. Na takvim se susretima ponavljaju dva fenomena: čak i ljudi stari 20 godina masovno pate od predrasuda o svemirskim putovanjima stvorenima prije 40 godina! Lijek je, dakako, “evanđelje” Svemira 2.0 koji sve postavke, pretpostavke i predrasude postavlja naglavce! Glavna je predrasuda da se o svemiru ne smije sanjati, jer da je svemir smrtnicima nedostupan. A drugi je fenomen da me jedni zbog toga doživljavaju kao čudo neviđeno i umalo da me zapitaju smiju li me dodirnuti, a drugi skeptično vrte glavom jer su unaprijed došli vidjeti još jednoga foliranta koji je izumio perpetuum mobile.
A moja je priča obična, živoga čovjeka od krvi i mesa. Nadam se da je to odavno shvatila većina stalnih i dobronamjernih čitatelja. (Nekoliko klikova od naslovnice i onako je prevelik napor onima koji na web dođu samo da bi ga zagađivali).
Kada ovdje ispričam poneku priču o nekom drugom, opet je to ono o čemu govorim: kakvi su to ljudi u igri i da su i oni od krvi i mesa, s jednakim snovima (ako ne i s jednakim računima u banci), a taj je posao onaj na kojemu svatko od nas pridoda najbolje što ima. Tako, ko kakvim čudom, pred očima svih nastaje nevjerojatna nova vrijednost. Cinici će to jednoga dana i onako pretvoriti u novac, ali se užitak sudjelovanja u oskudnoj pionirskoj fazi ne može ni sa čime usporediti. Prava vrijednost će se ipak izraziti jednoga dana u brojci ispod one debele crte na dnu računa, kada mi, koji smo u tome sudjelovali na počecima, već budemo daleko od matice događaja.
Ni izdaleka nije još vrijeme za podvlačenje bilo kakve, debele ili tanke crte. Poneki potez povlačimo svakoga dana, lagano, kao grafitnom olovkom na kakvoj skici iz koje se jedva naziru obrisi čega prepoznatljivoga. Ta je crta tek stajanka da se sagleda prijeđeno, i mala dužnost da se pričica ispriča zaokruženo svakoga tjedna. Ništa više!
Mala tajna: kada pričam priču o nekom drugom, to je možda i stanka u priči o sebi jer se upravo događa nešto za što “izravni prijenos” nije najpogodniji oblik izvještavanja. Nešto se upravo događa, a neizvjesnost je ponekad zbog strepnje o ishodu, a drugi put potpuna svijest da bi ono što se događa, kada bi toga trenutka postalo javno, možda nestalo kao paučina pod pajalicom. Toga, zapravo, ima svaki dan u većoj ili manjoj mjeri. Mogući sponzori koji su u jednom trenutku oduševljeni, a nekoliko dana ili tjedana kasnije samo šute ili pošalju nekoga iz “pješaštva” da se nemušto ispričaju što odustaju – nije nešto što nisam nikada doživio. Uostalom, u X PRIZE-u su sudionicima već održali tečaj u kojemu upozoravaju: “Morate primiti kao normalno da će vas, kad im kažete da šaljete raketu na Mjesec, mnogi gledati blijedo.”
Ja sam ipak pomalo naivan. Volio bih da je to tek obična radoznala čednost nekoga previše zadubljenoga u ono što radi i nema vremena trovati se ružnim stvarima koje svi srećemo svakoga dana. Nisam se prestao nadati da bih mogao, kao “hrvatska veza”, ipak dovući mnogo više domaćih tvrtki da iskušaju okus svemira, na svoj način i uz minimalan trošak. Pa, neka se time i reklamiraju! Onima koji nisu skužili tu priliku – a osim patriotizma ja nemam drugi interes, jer nisam zadužen za troškove koji su manji od tisućitoga djelića koštanja cijele operacije – neću se rugati. Mada neke koje sam tako upoznao ne mogu razumjeti na koju foru s takvim pristupom uopće ekonomski opstaju.
Danas, u subotu, tri sata sam razgovarao s jednim od trojice kuratora zagrebačkoga TEDx-a. Bit će to u dvorani Gorgona 17. travnja, pod nevjerojatno spektakularna koncentracija nadarenih ljudi. Ni najgori karakterni “štreberi” neće nikome moći dosađivati, jer su izlaganja ograničena na 18 minuta. Slogan događaja je “Uma širom otvorenog”, a nastupit će odjednom mnoštvo ljudi koje ste željeli vidjeti uživo. I one o kojima nitko nema pojma, a nisu nimalo manje vrijedni pozornosti. Vidimo se!
Komentari su zatvoreni.