Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

MAK: Odgovori na nekoliko zašto

Iz pera novinara i kolumnista Miroslava Ambruša-Kiša, koji će se ove godine zaputiti u orbitu, kao prvi Hrvat koji će Zemlju vidjeti odozgora, prenosimo jedan njegov autorski napis s blog.vecernji.hr. Popularni Mak u Križevcima će u četvrtak 1. travnja u Klubu kulture održati tribinu, u sklopu 6. festivala Culture Shock.

Ovo u što ste se upustili nedvojbeno je opasno. Je li vas strah?

To je jedno od najčešćih pitanja s kojima se susrećem u posljednjih nekoliko mjeseci. S dužnim poštovanjem prema elektroničkim glasilima i kolegama iz njih koji se metodom krušku-pod-njušku nadaju da će u mikrofon doista dobiti odgovor, dužan sam to objasniti ono što nije moguće u dvije rečenice.

Da, strah me je. Ipak, ne pomišljam odustati. Te dvije rečenice nisu dovoljno ni za koga. Ono što iza njih slijedi preopširno je i za tiskana glasila…

Nije nevolja u medijima, nego u njihovoj potrebi da se sve svede na nekoliko uobičajenih stereotipa — i krene na neku posve drukčiju temu.
Te su dvije rečenice moj jasan odgovor samome sebi na pitanje koje se nadvija nad svačijim životom: što misliš učiniti s ostatkom svog života?

Dvije vrste straha

Postoje dvije uobičajene ljudske reakcije, dva ljudska doživljaja svake emocije pa tako i straha.

Prvi je eruptivan, preplavi svijest i time suzi svako racionalno ponašanje. Po učinku na svijest djeluje slično euforičnom veselju.

Drugi je puno manje izražen, a zna i potrajati. Najvažnije je da djeluje posve suprotno od prve vrste: bistri vid i omogućuje usredotočenost na sve važno što čuva život. Na suprotnoj strani emotivnog spektra reakcija o kojoj govorim kad opisujem drugu vrstu straha može se usporediti s radošću (ah, kakav staromodni izraz za nešto što odrasli obično ne prakticioniraju).

Na životnu opasnost ljudi reagiraju uvijek instiktivno zaštitnički. Život je duboko u genima zapisao kôd samoodržanja koji ne ovisi o volji pojedinca. Čak će i samoubojica, koji na ogradi mosta prikuplja hrabrost da skoči, podići ruke da se zaštiti vidi li da je netko zamahnuo da ga udari!

Ovo o čemu govorim možda najbolje mogu razumjeti dečki koji su 1991. uzeli u ruke oružje i iz sigurnosti doma, škole, fakulteta, otišli na bojište. Prirodnu nekontroliranu navalu straha od neizvijesnosti, koja bi ponekad zamijenila nabujale domoljubne emocije, pri odlasku bi “dresirali” tako što je malo tko odlazio sam. A skupina vršnjaka zajedničku bi tjeskobu, koja visi u zraku dok npr. čekaju na prijevoz tako da sve “pucketa od elektriciteta”, otupljivali bi za kakvim šankom. Ta navala, to je ona prva vrsta straha. Neki je krivo zovu panikom. (Panika je grupna indukcija i grupno pojačavanje straha. Sâm čovjek ne može doživjeti paniku.)

Drugu vrstu straha, onu koja rađa pozitivnom napetošću, ali i bistrinom, ti bi borci najčešće doživjeli poslije vatrenog krštenja. To je ona vrsta bistrine koja već po zvižduku minobacačke granate “zna” kada jest, a kada nije neophodno baciti se na zemlju. Bistrina koja u općoj pucnjavi jako dobro razabire gdje je neprijateljski snajperist, a odakle dolaze kratki rafali.
Vara se svatko tko misli da svaki hladnokrvni izlazak sa zoljom pred tenk ne prati strah unatoč tome što je onaj tko se izlaže pred željeznom beštijom jako dobro proučio odakle sve može doći prijetnja.

Geni za očuvanje života

U toj bistroj vrsti straha koji proizvode “geni za očuvanje života” mi svjesno dopuštamo da ono upisano u nama i preko poznatih nam granica iskoristi sve što možemo, mentalno i fizički. Svoje sposobnosti iskorištavamo toliko dobro da, kad poslije prebiremo što smo sve i koliko precizno uradili, sami sebi kažemo: nisam znao da to mogu! Mnogi si to protumače čak i kao paranormalni fenomen. U onome što ja radim ta vrsta straha navire sama, jer je ona borba za život.

Kad bi navirala ona druga vrsta straha, ona koja nas paralizira, bila bi to reakcija antilope na ugriz lavice. Nju poslije toga ugriza više ništa ne boli. Spremna je na smrt.

Ni jedna ni druga vrsta straha nisu oblici patnje. Kad bi strah bio patnja, onda bismo sportaše savjetovali da u naponu natjecanja nikako ne dopuste da ih nešto zaboli. Neka odmah stanu i odustanu. Naravno, ta bol nije oblik patnje. Ideja da bi strah mogao biti vrsta patnje ukorijenjena je u neupućenoj tradiciji. U ne uvijek mudroj želji naših predaka da živimo udobnije, lagodnije nego oni.

U sportu je ta vrsta bistrog, racionalnog transa, kao nadahnuća, neophodna za vrhunski rezultat. Sve što je “prizemljeno” i “racionalno” u sportaša pred iznimnim zadatkom, u gledalištu će se doimati samo kao kalkulirano pimplanje. U sportu je toga nadahnuća mnogo manje nego na opasnim mjestima. Sportsko je borilište prilično siguran okoliš. I zato se na takvo što trebaju napaliti u svlačionici, a na terenu izgarati bistroga uma. Ono što zovem strahom u sportu ne dolazi samo od sebe. U ekstremnim sportovima dolazi,

Cinici ekstremne sportaše zovu adrenalinskim ovisnicima. Cinicima suprotni znaju se takvoj odvažnosti klanjati kao hrabrosti. Obje strane, istini za volju, fenomen pojednostavljuju i – ako im povjerujemo da je to konačan odgovor – srljamo u nesporazum. Ima tu toga još.

Nepravedno je one koje strah eruptivno preplavi nazvati kukavicama. Jednako je netočno one koje opasnost ne obezglavi nazivati junacima.
Junake se u pričama doživljava kao uzvišeno neracionalne, a kukavice prezire i osuđuje kao proračunate! Koliko je to krivo! Upravo je suprotno, iako ni to – zadržimo li se samo na ovom obratu – nije dokraja točno.

Iz boravka u visokim planinama znam da je — pogotovo u važnim usponima pripremanim s velikim ambicijama, puno uloženog truda, novca i nadanja — veće junaštvo racionalno odustati. U takvoj neprilici pred volju pojedinca pruža se veći otpor racionalnoj volji, uz opasnost da će nadvladati dopunski neprijatelj: vlastite predodžbe, prividi, želje i ambicije. Tko u opasnosti podlegne euforiji takvog lažnog, bezglavog junaštva, ili ustukne od izazova u strahu već na samu pomisao da će te na povratku poslije “neuspjeha” dočekati i zazorno se ponašati, a iza leđa govorkati — na pragu je toga da u opasnosti upadne u bezizlaznu klopku.

Duboko se klanjam svima koji su tako čemu tome odoljeli “na tankom zraku” i unatoč svemu odustali, makar blizu pred ciljem. Divim im se više i dublje nego onima koji su nošeni euforijom čak i stupili na vrh, a pri silasku su nekim čudom preživjeli.

Češki herojski humor
Zato o svemu tome uopće ne volim govoriti u opreci straha i junaštva. Mada, bilo ih je koji su mi zamjerili kada sam slične stvarne događaje, umjesto herojskim bojama u javnosti često farbao “češkim humorom”, najviše na svoj račun.
Bolje i takav ljudski humor nego talijanska herojska groteska, ako me razumijete o čemu pokušavam ponešto sažeto reći služeći se tim stereotipima…

Kako uopće mogu živjeti sa stalnim i k tome unaprijed ukalkuliranim strahom?
Lako.
Taj nas strah ne oštećuje. Prisutan je, ali ne ometa. Sigurno je da nije uzor udobnog života…

Imam što usporediti s tim neudobnim stanjem, strahom. To je oskudica. Znam ljude koji pet tjedana žive od plaće koja dostaje za tri tjedna. Kratko im traje olakšanje svaki put kad im na račun sjedne neka brojka. Ali su već i toga dana svjesni da predstoji tjeskoba vaganja svake kune. Potom slijedi i još veća tjeskoba, da se zubima i noktima dokopaju sljedećeg Spasova, datuma kad će novac opet sjesti.

Te ljude doživljavam kao junake. Ne zato jer su naučili upravljavljati i novcem i tom strašnom tjeskobom, nego zato i jer su sve vrijeme svjesni da ono što primaju ne odgovara onome što daju. I ono što rade, ono što jesu, odvajaju od vlastite virtuozne vještine preživljavanja. Ta se vještina računanja, napokon, može i naučiti.

Živjeti, međutim, s tom stalnom tjeskobom, životna je škola. Onoliko koliko znaju cijeniti svaku ušteđenu kunu, toliko se vesele svakom postignutom cilju. Olakšanje svakim plaćenim računom neusporedivo je životno zahvalnije od površne rastrošnosti koja navikle na obilje neće zaboljeti. Ljudi u oskudici trajno su svjesni da će to stanje vjerojatno trajati još dugo, ali da im ono ne može uzeti dostojanstvo, ni razlog da prestanu biti radoznali, raduju se dijelu života koji nije povezan s novcem.

Moj strah nije na prodaju
Upravo zbog suosjećanja s takvim ljudima, a ima ih doista mnogo, ja na pitanje što mislim učiniti s ostatkom svog života imam ovaj odgovor: iskoristiti ponuđenu priliku svime što znam i umijem. Svime vrijednim što u drugim prilikama nije moglo doći do izražaja.
Ljudi u oskudici, jednako kao i ja u svojoj svjesnoj i ne odviše udobnoj napetosti, racionalno su odlučni da slične prilike, pruži li im se, iskoriste racionalno, samosvjesno, ne dopuštajući pogrešku.

Zbog onih kojima emocije više ne može pokrenuti ni milijunski dobitak, ni nova kućerina ili auto… zbog onih koji ni nakon što neopaženo zamrače milijun, pa ustanove da tada baš nisu osjetili ono što su očekivali… zbog onih koji gledaju kroz tebe kad im govoriš o svom neshvatljivom cilju… zbog onih koji čim im okreneš leđa ne vjerujući što su čuli kažu “Lud! Lud!”… zbog onih koji propuštaju osjetiti da mogu sudjelovati u nečem epohalnom (i usput zaraditi i nevjerojatne novčurde), a baš takvi će kad se vratiš najglasnije će galamiti (ili ako te dovezu javno će se daviti u suzama kao da si im najrođeniji)… ne idem zbog takvih. Moj se strah njihovom monetom ne može kupiti. Takvi za druge samo znaju kao — najamnike. Ja to nisam.

Svoj strah mogu podijeliti s onima koji razumiju što je oskudica, a unatoč tome nisu se odrekli snova.

Samo se pitam: ima li ipak među onima koji postupaju kao da su se snova odrekli — ipak još poneki usnuli pustolov? Pojma nemam, ali rado bih ga protresao i probudio.

Je li za njihovo buđenje dovoljno moje pitanje: što zapravo misle učiniti s ostatkom svojih života?