Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Dojdite u četvrtak videti ima kaj novog, ili nam se loše piše, kak i onda…

Povodom tribine “Novinarstvo danas” koja će u četvrtak, 11. ožujka biti na repertoaru u sklopu festivala Culture Shock, podsjetimo se na jedan davnašnji tekst posvećen novinama. Gošće tribine su novinarka HRT-a Sanja Mikleušević Pavić i nekadašnja novinarka Slobodne Dalmacije i Business.hr-a Nataša Škaričić. Tribina počinje u Klubu kulture u 19:30 sati.

Novine jesu roba, i to najpokvarljivija. Rok upotrebe prošao je od trenutka kad su prelomljene, što u novinsko-tiskarskom žargonu znači – od kada se umijesi tijesto i pripremi za pećnicu. Kad već onako “tople i mirisne” (po tiskarskoj boji) izađu iz rotacije-pećnice, događaji o kojima novine pišu, već su se možda i potpuno promijenili, zbili su se novi.

Sve to ipak ne smeta ovisnike o novinama da svako jutro na kioscima, u trafikama i od kolportera ne kupe svoju dnevnu dozu ishlapjelih novosti, političkih fraza i parola. Sve više s novinama unose u svoju sivu masu, crno na bijelom ili bjelinu između redaka i s rubova, višestruke porcije mržnje, nezadovoljstva, crnila i sivila. Nimalo se zato više ne čudim onima koji odlučuju prestati kupovati novine – da bi lakše disali. Jer, jutarnji obroci na prazan želudac izazivaju grčeve, glavobolje, vrtoglavice i druge slične simptome trovanja. Kao u epepe-pjesmici, svako jutro jedno jaje – organizmu snagu daje, svako jutro jedne novine – organizmu snagu oduzme. Baš i nije neka rima, ni stihoklepstvo, što mi i nije bila namjera, koliko da se narugam i na vlastiti način spisoklepstvu, koje je sve manje objektivno, istinito, pouzdano. Sve je više odraz tuđih pogleda i pogledavanja, sve je češće po matrici iz one Grimmove priče o Snjeguljici i patuljcima i o zloj maćehi i njenu ogledalu, ogledalcu.

Pravi je iznenađujući prevrat u priči kad i ogledalo otkaže poslušnost i obznani vijest da ipak ima netko ljepši od Vladarice.

Novine (novinari) dakako imaju o sebi visoko mišljenje, valjda zato što im se svakodnevno pojavljuje ime otisnuto u desetke, pa i stotine tisuće primjeraka ili na završetku odjavnih špica radijskih i televizijskih emisija. A tko zna koliko bi nas dobilo prolazne ocjene čitateljstva, gledateljstva, slušateljstva, kad bi se među njima pratio novinarski rejting, kvaliteta i sve ostalo što pridonosi ili odnosi ugled javnih djelatniku u osvajanju, pridobivanju povjerenja javnosti. A ono (javno povjerenje) još se stječe no povjerenje štediša, a vrlo se lako gubi – i to nepovratno. Koliko je god čitateljstvo sklono čitanju bez suvišna napora, pa mu je lakše probaviti pričice bez političkih i drugih privaga, toliko mu je mrsko podilaženje i novinarski roastbeef, još krvav ispod polupečene korice.
Novine su zasad još roba jedino po cijeni, a kupcima preostaje da biraju – od 12, 14 i 15 do 20 dinara za dnevnike, do 50 i više dinara za revije i časopise. Oni koji odustaju od kupovanja novina, najčešće to motiviraju njihovom skupoćom. Istina, sve je više onih koji si novine ne mogu priuštiti svakodnevno, jer ne mogu ih više ni koristiti kao nekada kad u kućama i stanovima ne bješe engleskih prostorija kamo i carevi idu pješice. Golubovi su nježniji, a pravo je čudo da se netko nije sjetio objavljivati poruke i na tim listićima ili koultovima, pogotovu stoga što se u onim prostorijama često čita svašta što padne pod ruku.

Primih nedavno i jedno pismo iz Kanade. Piše mi gospodin John Schwuger iz New Westminstera, država Britanska Kolumbija. Gospodin mi među inim piše da su naše novine preskupe, jer primjerak dnevnog lista tamo, kod njih, stoji dva dolara i 14 centi, a za dva dolara može kupiti četiri primjerka “Globe and Mail Report on Business”, koji mi prijateljski preporučuje. Po službenom srednjem tečaju dolar vrijedi 23 dinara, ako se u međuvremenu nije promijenio otkako ovo pišem početkom druge dekade lipnja, a kako je to “radio-mileva” – najavljivao.

Novine se, kažu, moraju osamostaliti kao i svi drugi privredni subjekti, a pošto državu treba isključiti iz sudjelovanja u privredi, ona se treba povući iz novina. No, nije nevolja u miješanju države, nego u isuviše poslušnim lakejima bez kralježnice koji se svesrdno znaju klanjati svakomu tko drži žezlo, plašeći se da ne dobiju po prstima i po glavi, a ne prezaju stavljati ni tuđe glave na panj. Samo da se prodaju, pa makar i po cijenu da ih prestanu kupovati.

Konkurencija je sve veća, što je dobro, no pravih je proizvoda ipak malo, a nedostaje im toliko žuđeni europski štih. Čak i cijena, jer obično dnevnik stoji koliko i cappuccino za šankom. Za poklonike novih riječi podsjetnik da se novine na hebrejskom zovu iton, na jidišu tseitung, na njemačkom zeitung, na japanskom shinbun i na svahiliju gazeti, baš kao i prve mletačke novine nazvane po novčiću gazzetta.

 

Tekst koji ste pročitali objavljen je prvi put u kolumni New Business u tjedniku Start, u lipnju 1991. godine...