Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Team Building

Once upon a time you dressed so fine
You threw the bums a dime in your prime, didn’t you?
People’d call, say, “Beware doll, you’re bound to fall”
You thought they were all kiddin’ you

(“Like A Rolling Stone”, Bob Dylan, 1965.)

Da su protekli vikend svjetske sile zla imale pravu informaciju i s tri komandosa krenule na grad, zauzeli bi izvore tople vode na Ratarni, naftne bušotine u novoizgrađenoj obrtničkoj zoni Gornja Čret i okupirali centar za rasplod bikova. Stari kraljevski grad pao bi bez ispaljenog metka, usprkos brizi samoga Sv. Marka i onoga sveca u pričuvi.

U četvrtak u rano jutro, dok su građani spavali mirnim snom misleći da je kao i uvijek u gradu sve pod kontrolom, gradsko poglavarstvo na čelu sa samim poglavnikom, pročelnici, prosvjetari, vrtićanci, obrtnici, glazbenici, sportaši, vatrogasci, (ne zna se jedino je li na listi putnika  bio i čuvar gradskih ključeva i pečata) – njih tridesetak uputilo se na “team building” na more. Iz Zagreba je istovremeno krenula brkata gospođa, inače istaknuti psihijatar.
Kolona automobila formirala se od raskršća Smičiklasove i Zakmardijeve pa sve do ulaza u crkvu Sv. Ane gdje ih je dočekao pospani župnik, blagoslovio ih i uz “Mir s vama” zaželio sretan put, uspješan rad i sretan povratak. Rijetki ranoranioci koji su se zatekli na ulici mahali su im, uvjereni da gradska kamarila bježi  zauvijek iz grada i da će nam bez njih konačno krenuti na bolje.

U četvrtak, petak i subotu u gradu je bilo pusto. Nedostajali su mu njegovi “najbolji sinovi” pa su građani bili sjetni, tužni i pomalo izgubljeni. Svi lokali u koje inače svraćaju ti likovi bili su prazni; ljudi ne idu u lokale ako tamo neće sresti recimo srdačnog pročelnika za gospodarstvo i s njime se pozdraviti, izmijeniti par kurtoaznih rečenica i osmjeh.
I dok su se građani međusobno raspitivali “gdje je gradonačelnik, gdje je njegov odani pobočnik, gdje je gospođa tajnica, simpatična gospođa koji vodi obrtnički centar, kud je nestao pročelnik za urbanizam ili draga gospođa iz porezne uprave”, svi oni već su stigli u Pag i iz ruku gradonačelnika uzimali ključeve svojih soba.

Kod rasporeda “cimera” posebno se pazilo da su u sobama pomiješani oni koji se ne trpe na poslu, crni i bijeli, dobar sa zlim, onaj kojega građani vole s onim kojeg preziru, raznih vjera i političkih stranaka, mladi-stari, lijepi i ružni, teisti i ateisti. U toj lepezi različitosti jedino zajedničko svima je “slijepa odanost vođi” i sustavan rad na izgradnji njegovog kulta ličnosti!
“Čim se smjestite, odmah da ste sišli dolje u restoran društvene prehrane!” – dovikivala je pijevnim glasom tajnica poglavarstva.
Pročelnik za društvene djelatnosti je pročitao red dežurstava na hodniku, tko radi u kuhinji, tko ljušti krumpire, a tko prebire rižu, tko kuha kavu, pali i gasi svijetla, služi obroke, čisti WC.
“Red se mora znati. Tu smo došli raditi i promišljati, bez smetnji, zvonjave mobitela, upadanja u urede bez kucanja, lupanja vratima, galame s ulice s koje nam građani kliču.”

Za to vrijeme gospođa psihijatar je listala svoje papire s pribilješkama i slikama (profilima s Facebooka), koje je nadopunila zdravstvenim kartonima svakog sudionika ove ekskurzije posebno. Kada se svih “tridesetak” pojavilo u restoranu, gospođa psihijatar im se obratila s par riječi kojima im je objasnila svrhu i cilj ovog druženja:
“Zajedništvo prije svega, gospodo, team building nije moda već sušta potreba vremena u kojem živimo”.

Gradonačelnik je klimao glavom i odobravao joj svaku izrečenu, a onda se prišlo formiranju kružoka – za gospodarstvo, prosvjetu, sport, kulturu i vjeru. Pročelnici su bili na čelu tih kružoka i dobili zadaću da na jutarnjem  briefingu podnose izvještaj gradonačelniku osobno. Kako su u poglavarstvu svjesni da nije vrijeme za rasipanje, da je vrijeme svekolike recesije (“a što je to recesija,” upitao je pročelnik za urbanizam, a onaj za gospodarstvo nadodao je “da, što je recesija, ima li koja hrvatska riječ za to?”), gradonačelnik je svima saopćio da će se živjeti skromno, na “resursima” iz robnih rezervi koje su ostale od ljeta, kad su križevačka djeca boravila u odmaralištu. Uz skromne sendviče ponesene od kuće, u kuhinji su pronašli mesne nareske u limenkama, sirni namaz, paštete, konzervirane sardine, puno krekera, kvikija, par čokolada kojima je istekao rok trajanja i značajne količine zaboravljenih žvakaćih guma “Čunga-lunga”.

Opijati, naglašeno je još na odlasku, bili su strogo zabranjeni, iako se je jedan gospodin iz karavane zalagao za to da “lake droge” mogu na put, ako nisu za dilanje nego za osobnu konzumaciju, posebno ako su nekima, kao njemu, lijek.
Pozivao se na liberalizaciju lakih droga u Nizozemskoj, Danskoj i Kuli Svetokriškoj, ali prijedlog ipak nije prošao samo zahvaljujući pobočnikovu inzistiranju i moralnim načelima. Čak je zaprijetio i pregledom džepova, što mu je i inače u opisu radnog mjesta u poglavarstvu.

Ustajalo se u ranu zoru, zajednička gimnastika (prosvjetari i predstavnici GSD igrali su graničara, školice i lovice, a inventivniji i skrivača po obližnjim birtijama), molitva i razmišljanje, pa rad i samo rad. U kratkim predasima stvaralaštva svi sudionici karavane su se držeći za ruke u koloni po dva (zlobni su to protumačili da su trijezni pridržavali pijane) šetali uličicama Paga i pjevali pjesmice iz vrtića. Neki se starih navika iz prošlosti ne mogu osloboditi i prate ih i u zreloj dobi.
Na kiosku su kupili razglednice i javili se rodbini i prijateljima, a jednu veliku razglednicu su potpisali svi (trojica su stavila križić) i poslali na adresu: “Građani grada Križevaca”.

Za to vrijeme obezglavljen grad, bez najvažnijih ljudi političkog, gospodarskog, vojnog i intelektualnog života, prolazio je kroz svoju sivu svakodnevnicu promišljajući kako sastaviti kraj s krajem (zaposleni su manje-više na neplaćenom dopustu, a nezaposleni rade na crno) ili kako sa skromnim prihodom i malom plaćom dočekati prvi u mjesecu i neizvjesnu plaću.
Mislili su i brinuli kako djecu uputiti u školu, a da ih tamo ne prebiju nasilnici lokalnih protuha koji djeci umjesto “Dobro jutro” tepaju: “Znaš li, sine, tko je tvoj tata” (umjesto da to pitaju njihove mame), ili kako popuniti zimnicu i platiti grijanje jer je zima oštra i dugo traje.
Oni građani koji ništa ne razumiju, uvijek gunđaju i ne shvaćaju bit stvari pitali su se zašto se odabrano društvo nije uputilo u jednu učionicu OŠ “Vladimir Nazor”, i treba li možda “Body building” svatko raditi o vlastitom trošku, a ne na trošak gradskog proračuna kojim se prazne tuđi džepovi, džepovi građana.

Ipak, oni mudriji građani podržali su ovu odluku poglavarstva pa je za očekivati da će rezultati “seminara” o brendiranju grada i županije, s izlaganjima prisutnih biti publicirana u tvrdom uvezu i dostupna svim građanima. Za očekivati je i da će psihološke opservacije svih sudionika biti sastavni dio tog izvješća.
Jedino što me još brine je mentalno stanje gospođe psihijatar iz Zagreba, hoće li poslije provedena tri dana s njima biti sposobna napisati svoj dio izvješća. Detaljno, i o svakom sudioniku posebno, pa da ih, uz svoje edicije, u parku radoznalim građanima dijele – Jehovini svjedoci.