Krugovi u mladom ili zrelom žitu, ti čarobni oblici koji kite dolinu ječma, pšenice, ali i drugih kultura, oduvijek su me fascinirali. Kako mi radoznalost nije davala mira, dao sam si truda i bacio u trošak te prošlog proljeća otputovao u Englesku. Na obroncima zapadne Engleske, pored grada Stonehengea, gledao sam u ta čuda nepoznatih sila (po jednoj verziji) ili pak umijeća spretnih traktorista ili kombajnista (po tumačenju onih kojima je egzaktno bliže srcu).
Bilo je to 20. lipnja, baš na moj rođendan, malo iza ponoći, s brojnim svjetskim dangubama sjedio sam na ledini u mraku, gledao nebo posuto zvijezdama i čekao jutro. Kada se na istoku pojavilo crveno sunce, veselo preskačući brežuljak iza zelene rijeke, pred mojim su se snenim, ali radoznalim očima, kao u najljepšoj bajci, sve jasnije počeli pojavljivati krugovi i labirinti koji su me svojom maštovitošću, oblicima i dimenzijama ostavljali bez daha.
Baš kad sam zaboravio disati, pa počeo gubiti svijest, jedna kosooka ljepotica prišla mi je i ponudila rame za divljenje, ali sam već bio slab, malaksao od ljepote, pa sam zaplakao. O Bože, ako je sve ovo Tvoje djelo, mora da su svi svjetski arhitekti već mrtvi, da si ih pozvao k sebi i ponudio im ovaj prekrasan posao! A ako je ovo djelo mašte i ruku nekog engleskog traktorista, učinit ću sve što je u mojoj moći da iduće godine sudjeluje na natjecanju kombajnista koje organizira Viša poljoprivredna škola u Križevcima, tamo dolje u dolini iza Ratarne, nahraniti ih kotlovinom i napojiti Križevačkom graševinom.
Sit slika i dojmova, opijen sjajnim engleskim pivom, kući sam se vratio nakon devet dana, kad su me dušmani već zaboravili, a rijetki prijatelji i oplakali.
Kako sam imao povratnu kartu Stonehenge-Repinec i sam sam se čudio kako mi je povratak tako dugo trajao, pa je jedino logično objašnjenje bilo da sam se vrtio u krug jer mi se od silnih krugova, tamo na engleskom zapadu, zaista zavrtjelo u glavi. I još mi se katkada vrti, ali moja liječnica opće prakse u Domu zdravlja uvjerava me da mi se vrti iz nekog drugog, mnogo prozaičnijeg razloga… Usput me upitala idem li možda često prema Gornjem gradu i vozim li se križevačkim rotorom!?
Na moj upit kako povezuje kroničnu vrtoglavicu s gornjogradskim kružnim tokom, moja brižna liječnica, koja mi za svaki simptom bilo koje bolesti (ja sam hipohondar; momentalno se silno bojim svinjske gripe i ministra zdravstva) bez razmišljanja daje uputnicu „specijalisti“, poslala me na psihijatriju u koprivničku bolnicu, gdje sam s osobljem već dugo na „ti“ i u čijim se bolničkim hodnicima osjećam bolje nego kod kuće!
Jednog sam ranog jutra iz radoznalosti autom otišao prema Gornjem gradu i, vozeći 70 na sat iz navike, tamo iza Unijatske crkve naglo zakočio te jedva uspio smanjiti na 30 i kroz iglene uši, derući desnu bankinu, prestrojiti se u kolonu iza auta koji su već milili ukrug. Mislim da sam odvozio sedam krugova dok nisam shvatio da je izlaz za sjever prvi desni… Ili drugi desni… Ne, treći… Za to vrijeme pješaci koje sam pretekao pored Vatrogasnog doma već su mi se gubili iz vida i bili blizu crkve Sv. Vlade Truščeka, tamo gdje nagli desni zavoj vodi u poglavnikove dvore – prema Mladinama.
Od vožnje ukrug osjećao sam se loše pa sam, kao savjestan vozač, skrenuo na prvi parking lijevo i našao mjesto baš pred kućom Sv. Vlade, izašao iz auta na svježi zrak i uputio se na prvu, jutarnju dozu otrova u lokal na uglu Markovićeve i Frana Supila.
Kako je svitalo, tako mi se glava bistrila, a pogled širio, pa sam pun znatiželje gledao potpuno novi pejzaž na uglu gdje je još jučer bila zakrpana cesta, loš travnjak i polomljeni rubnici. Srce mi se kidalo od sreće viđenim!
S desne strane napravljen je široki prilaz. Tamo stanuje poglavnikova svojta i kućni prijatelji. S lijeve strane napravljen je široki odvojak prema kući Sv. Vlade, s parkingom većim od onoga pred Banskim dvorima. Asfaltirani su nogostupi, široki prilazi, prolazi, ulazi, zelene površine… Onda sam bolje pogledao i vidio da je napravljen i kružni tok. Mali krug, preuskih prilaza, na sredini humak kao „Grob neznanog junaka“, recimo! A nogostupi za Cubinec, za Majurec, prema „Lovcu“ čekaju, mnogo toga čeka, jer tamo ne stanuju „naši“. Tim stazama njihova djeca ne hodaju do škole, stanovnici ne pješače ujutro na kolodvor, njihove supruge i sestre na idu na ciglanu na posao. Od starih vizura ostao je Sv. Florijan gore na stupu, sklopljenih ruku, koji kao da se čudi i pita „tko tu koga jebe“ u zdrav mozak!?
Investicija od 1.800.000 kuna: ŽUC 500.000, Hrvatske ceste 800.000, Grad (naše pare, no i ove druge pare su naše) 500.000 kuna. Gledam projektanta kako crta „investiciju“. Pročelnik, zašto ne i načelnik, sjede sa strane i preko njegova ramena gledaju u skice. Pokazuju mu, pitaju, sugeriraju:
– „Nego, tu desno stanuje moja… Možete li ovu crtu malo produžiti, do vrata kućnog broja…?“
– „Tamo desno dvorište je moga…. A, da dodate malo asfalta, znate, blato, gosti mu često zalaze…“
– „Pazi, pazi, gotovo smo zaboravili!“, uglas će načelnik i pročelnik, „Možete li ucrtati…?“
Gleda ih projektant, maše diskretno glavom:
– „Hm, hm… Pa radimo kružni tok, a ne prilaze, kako ste rekli, tko stanuje…?“
– „Ma dajte, ne budite tako kruti, strojevi su tu, asfalt je tu, novac je tu. A i naši smo, tj. naši su.“
– „Pa ako sve to napravimo, neće nam ostati za kružni tok!“ zavapi projektant.
– „Pa čovječe, smanjite ga, suzite cestu, nitko neće pitati! Građani, koji građani? Uostalom, jeste li gledali crtiće „Lolek i Bolek“, kad farbaju stalaže pa im boja kapne na pod, oni bojaju pod, kad kapne na zid oni oboje zidove, kad kistom zamažu strop, oboje i strop… I na kraju je sve obojano u crno.“
Projektant mlad, nije ga bilo dok su „Lolek i Bolek“ bili hit, ne zna o čemu pričaju ova dvojica „netjaka“, baca flomastere, trga olovke, grize gumicu.
– „Evo, crtajte si sami!“
Načelnik i pročelnik uzmu flomastere, šestare, trokute i kist, pa sve oboje u crno!
Tamo, na brijegu zapadne Engleske, dok mi je pogled počivao u dolini, a rosa umivala lice, bio sam zadivljen i zbunjen ljepotom prizora i ništa mi nije bilo jasno. Moje dileme, vidim li ispred sebe djelo Božje ili ruke čovječje, ispreplitale su se iz trena u tren. Bog ili čovjek, pitanje je koje me i dalje muči i nemam odgovora, kao ni mnogi „svjedoci“ tog čuda.
Dok sam u gornjogradskoj birtiji ispijao kavu, sve mi je bilo jasno. Krugove i kocke u našem gradu crtaju „Bogovi“, mali lokalni muljatori, samo potvrđujući vječnu istinu – onaj tko je bliže vatri, taj se i grije.
Komentari su zatvoreni.