Cirkus u svemiru! Sjetio sam se toga neki dan za vrijeme redovnog dnevnog gubljenja vremena na kafenisanju u čuvenom kanjonu A. G. Matoša koji vodi na naše široke i prostrane trgove, na njegovoj desnoj, pošljunčanoj obali. Ovdje puše vjetar i kad nigdje drugdje ne puše, a klimatska novost u posljednje su vrijeme sve redovitije pješčane oluje. Ipak, ima nas dosta koje ništa ne može omesti da baš ovdje i baš tu prodangubimo dio svog života u vječnim filozofijama o smislu svega toga što ovdje radimo, to jest ne radimo. U zadnje vrijeme sve češće upirem pogled prema gore, u nebesa, ali ne zato što sam bogobojazan, nego zato da vidim gdje sam. Toliko se promjena zbiva u zadnje vrijeme oko mene da često gubim orijentaciju. Onda pogledam u nebo, u zvijezde, računajući da su one ipak najstalnije na tom svijetu. Svjetionici koji će mi reći gdje sam. I nikad me ne iznevjere osim ako se ne nađu oblaci između njih i mene, ali to su već zemaljski problemi. Kad ja vidim svoj omiljeni ljetni trokut iznad glave, Vegu, Deneba i Altaira, kad mi iznad glave lete zvjezdani labud i orao i svira lira, e onda se sjetim gdje sam. Negdje između, na pola puta. Između Sjevernog pola i ekvatora. U klimatski umjerenom pojasu gdje nikad nije bilo pješčanih oluja.
Svake vedre večeri selim svoj zvjezdani opservatorij od nemila do nedraga, nigdje nije idealan pogled na čitavo nebo. Negdje mi smeta šuma da vidim istočni obzor, negdje brdo da vidim sjeverno nebo, negdje rasvjeta da uopće išta vidim, nekad mi pogled u nježno zvjezdano nebo zastre arogantni Mjesec, nekad je dovoljna i paučinasta sumaglica nježnija i od samih zvjezdica, a nekad mi pogled u nebo zamuti i bačvica u obližnjoj klijeti. Ali te večeri prije nekoliko dana opservatorij sam postavio baš tu, podno Radija, na Mjesečevu tlu našeg omiljenog kafea, okružen kao i uvijek onima s kojima se nikad ništa ne dogovaram o susretu, a nađemo se uvijek točno kad treba. Bolje rečeno, nisam postavio opservatorij, jer to zvuči dosta statično, nego sam postavio čeku. Jer je ovoga puta nebom trebala projuriti brza lakonoga zvjerka, međunarodna svemirska stanica, po proračunima u 19 sati i 26 minuta. A po mojoj skromnoj zvjezdanoj orijentaciji, s kojom, imam svjedoke, mogu odrediti koliko je sati s pogreškom ne većom od minute, svemirska je stanica trebala toga časa proletjeti baš onim malim komadićkom neba koje se vidi s mjesta na kojem lijeno sjedimo. Za svaki slučaj, svaki sam čas ustajao, pa zavirivao iza Hrvatskoga doma, pa iza crkve, ne bi li mi se svemirska stanica prevarom neopaženo prošuljala iza visokih krovova i tornjeva. Ali ne, bila je točna, i u vremenu i u prostoru. Trebali smo samo, ne pomakavši se sa svojih mjesta, razmahati se rukama da rastjeramo dim koji nas je obavio iz naših kalumeta i iskriviti vrat prema nebu da bismo vidjeli kako zvijezda sjajnija od svih drugih klizi nebom na visini 300 kilometara brzinom 8 kilometara u sekundi. Iz smjera sjeverozapada prema jugoistoku, gotovo točno posred neba. “Evo je!” vikao sam svima prisutnima i uspio proširiti paniku čitavom inače mirnom terasom. Razmahivao sam se rukama i upirao prstom u nebo, trčao po kanjonu i obavještavao sve slučajne prolaznike, mahao i pozdravljao stanicu… Mislim da sam ovima gore u stanici sigurno izgledao kao vrač iz plemena Prašna noga koji animira svoje Prašnonošce da podignu svoje teške i umorne glave i skrenu pogled sa svojih prašnih stopala, ogrezlih u duboki suhi pijesak, ne bi li vidjeli božanstvo ili bar zvijezdu vodilju koja će im iz pustinje pokazati put prema Obećanoj zemlji. A možda je, kako sam izgledao i kako sam se ponašao, onaj svemirski turist u stanici pomislio da ga to pozdravlja neki kolega po zanimanju. Ako me uslikao, možda mi i objavi fotku na Facebooku, s prijedlogom da mu budem prijatelj.
Da, baš to, kad sam se vratio za svoj stol da nastavimo vijećanje, vijećnici su me upitali što to oni odozgo mogu vidjeti na Zemlji. Mogu li, recimo vidjeti Kineski zid dug oko 2400 kilometara i Stonske zidine, odmah druge po duljini na svijetu, duge 4,5 kilometra. Onda je netko primijetio da je razlika između ova dva najdulja daleko veća nego bodovna razlika između dva najbolja, “Dinama” i “Hajduka”. Pitali su me nadalje mogu li vidjeti na primjer Transsibirsku željeznicu, Eiffelov toranj, kao i televizijski toranj na Kalniku. Mogu li vidjeti viseći most Golden Gate, čuveni kosi toranj u Pisi i manje čuveni u Bologni, a jednako tako i viseće i kose trgove u Križevcima. Oduševili su me kvalitetom pitanja, naročito zbog akcentuiranja lokalnih fenomena. Nisam želio da kvaliteta mog odgovora zaostane za kvalitetom ove bujice pitanja, pa sam, da bih dobio na vremenu i sročio što bolji odgovor, prvo otpuhnuo dugačke dimove na sve četiri strane svijeta, a onda posebno u smjeru sjever-sjeverozapad. Ne samo zato jer je odande svemirska stanica izronila na našem komadićku neba, nego i iz poštovanja prema istoimenom Hitchockovom filmu koji upravo slavi svoju 50. obljetnicu. A onda sam mudro i odmjereno prozborio: “Svemirska je stanica velika otprilike kao ovaj naš kanjon A. G. Matoša. Dakle, ako mi vidimo nju, onda i ona vidi nas. Osim toga, mi je gledamo samo prostim okom, pa je usprkos tome čak i tako vidimo, a oni tamo gore koriste razne sofisticirane instrumente kojima poboljšavaju i proširuju mogućnosti ljudskoga oka. Dakle, oni od gore vide još i više i bolje. I svejedno im je da li je dan ili noć, je li vedro ili oblačno. Dragi kolega, dok su letjeli iznad nas, oni su mogli, ako ih je zanimalo, točno vidjeti jesi li ti sipao smeđi ili bijeli šećer u svoju kavu, oni su mogli izmjeriti omjer vina i mineralne vode u mom gemištu i egzaktno mi dokazati vara li me moj omiljeni konobar ili ne.” Oni ti mogu reći, dragi moj prijatelju, na kojoj je kućnoj adresi prespavala ovoga vikenda tvoja mezimica kćerkica prije nego što se u podne gladna vratila kući. Ti znaš da ti je sinček jutros krenuo u školu, ali je li on i prekoračio školski prag petnaest minuta poslije, toga se ponekad ne sjećaju ni profesori… To sigurno mogu znati samo oni gore… Ukratko, dragi moj, netko to od gore vidi sve…
Tako čitam izvještaj trenutačnoga svemirskoga putnika u međunarodnoj svemirskoj stanici, gospodina Guya Lalibertea, koji, iako je samo turist s plaćenom putnom kartom i punim pansionom u orbiti oko Zemlje, još mora i odrađivati predviđeni program s ostalim kolegama, pilotima i znanstvenicima. Tako on skenira i snima površinu tla iznad kojega lete i uspoređuje sa ranijim fotografijama istoga terena kako bi se istražilo u kojem se smjeru odvijaju pojave na Zemlji. Primijetio je već drastično smanjenje zelenih površina u području porječja Amazone i proširenje smećkasto-sivkaste saharske plohe. Negdje je primijetio promjene u reljefu i visinama nekih točaka na planetu nakon jakih potresa. Primijetio je da se globalno zagrijavanje na različitim mjestima na planetu različito odražava: negdje je vlažnije nego prije, negdje vladaju veće suše nego prije. Razina mora lagano raste. Negdje je toplije, a negdje može biti i hladnije nego prije. Ali posebno je zanimljivo što je primijetio na jednom mjestu, uspoređujući snimke i podatke koje je sada dobio, s onima koje su dobili njegovi prethodnici prije nekoliko mjeseci i prije godinu dana.
Na bar dva bliska lokaliteta u jugoistočnoj Europi, otprilike na pola puta između Sjevernog pola i ekvatora, na oko 46 stupnjeva i 3 minute sjeverne geografske širine i 16 stupnjeva i 33 minute istočne geografske dužine, primijetio je naš novopečeni astronaut i istraživač Guy tajanstveni lokalni nagli nestanak zelenih površina, donedavno prilično pošumljenih, odnosno prekrivenih desecima visokih drvenastih biljaka. Na tim lokalitetima uočava se i promjena u vrsti i sastavu tla. Donedavno je zemljište bilo prekriveno uglavnom ilovačom s blagim primjesama humusa, da bi odjednom u kratkom vremenu nekom neobjašnjivom brzom erozijom ova vrsta tla bila kao isprana i na tim se mjestima sada ukazuju stjenovite podloge, djelomično pokrivene prilično pravilnim kamenim pločama, čija pravilnost toliko izluđuje našega novoga istraživača, gospodina Guya, da pomišlja i na artificijelno porijeklo ovih ploča. Ono što ga naročito zbunjuje jest pojava pijeska na tim pločama, što još nigdje drugdje, pa niti tamo gdje je i primijetio takve ili slične ploče, nije zabilježio. Naime, posljednjih mjeseci, otkada su se ove ploče ukazale na nekad bujnim zelenilom obraslom tlu, iz neobjašnjivih izvora pojavljuje se pijesak i sve više prekriva stjenovito tlo, pa ga mjestimično ima i do 3 centimetra. Ovu pojavu naš svemirski istraživač može tumačiti jedino drastičnim klimatskim promjenama koje u kratkom vremenu u srcu plodne i zelene Europe stvaraju tipično pustinjsko tlo, usporedivo samo sa Saharom. Pažljivo snimajući djelić po djelić ove površine, Guy, inače gutač vatre po dosadašnjoj profesiji, ali je preporuka psihologa da svakih desetak godina mijenjamo posao, pa je ovo svakako Guyev najbolji izbor, primijetio je i nastanak jedne omanje oaze usred te novostvorene pustinje, koja obiluje vodom kao, ne biste vjerovali, kao islandski ili yellowstonski gejzir.
Tako se taj izvor i ponaša, jer u pravilnim razmacima izbacuje debele mlazove vode visoko u zrak, da bi se onda odjednom ugasio do nove erupcije. To je našega istraživača bilo gotovo strah reći i opisati, ali fotografije ga štite i dokazuju da je sve to istina i da nije izgubio pamet iako mu mozak gore ne teži ništa, pa o njegovoj vrijednosti ne možemo niti suditi. Oko ovog izvora vode koja, sudeći po pritisku kojim izlazi iz zemlje, dolazi sigurno iz velikih dubina ispod tektonskih ploča o kojima će uskoro također biti riječi, pojavljuje se oskudna vegetacija, za razliku od dosadašnje bujnije vegetacije, u kojoj su visoke stablašice, grmolike biljke, trave i cvjetnice bile obilato zastupljene. No, i to je nešto, jer jedno vrijeme nije bilo ničega. Ova oskudna vegetacija, po Guyevu izvješću, zahvaljuje svoju pojavu upravo toj obližnjoj vodi, iako vode očito nema dovoljno, jer sadašnja trava ne raste u kontinuiranim zelenim površinama, već u pojedinačnim busenima koji se probijaju iz oskudnog tla, što i jest tipično za rubna područja pustinja, to jest za polupustinje. Da vode nema dovoljno, odnosno da su se očito tokovi i nadzemnih i podzemnih voda u zadnje vrijeme naglo drastično promijenili, najbolji je dokaz jedno drvo koje raste samo dvadesetak metara od novonastalog gejzira, a koje se tek novonastalim promjenama osušilo, to jest uvenulo. Tako je ova oaza ostala bez jedinog pravog drveta. Odnosno živog drveta. Zamislite užasa umrijeti od žeđi nadomak bunara iz kojega voda sama doslovce suklja kao iz grotla vulkana!
Nemamo vremena pročitati pa niti prepričati čitavo Guyevo izvješće o istraživanjima nama vrlo bliskog lokaliteta u “regijunu”, ali svakako bih istaknuo još neka zapažanja o mogućoj tektonici ploča. Guy je naime još nešto primijetio, uspoređujući prošlogodišnje topografske karte ovog lokaliteta sa najnovijima, koje je sam ponosno na brzinu izradio ovih dana u ono malo trenutaka dok mu nije bilo zlo, sad je l’ od svemira u kojem još ne zna što je gore, a što dolje, ili od onog što je vidio na Zemlji, gdje se to zna, to ja ne znam. Naime, postoje i promjene u topografiji istraživanog područja.
Preciznim mjerenjima s visine od oko 300 kilometara, nadlijećući područje o kojem govorimo, Guy je ustanovio da se dotična površina, na kojoj se u posljednje vrijeme događaju teško objašnjive promjene, sastoji od nekoliko koliko-toliko ravnih, ali nikako ne i vodoravnih ploha. Zanimljivo je da svaka ploha visi na svoju stranu, što se može objasniti burnom tektonikom koja se zbiva neposredno ispod Zemljine kore, vjerojatno negdje oko moho sloja. Dosad smo znali da je čitav planet podijeljen na ne mnogo, red veličine desetak, kontinentalno velikih tektonskih ploča koje, svaka za sebe, plivaju na žitkoj masi Zemljine unutrašnjosti. Ali sada izgleda da su se i one počele mrviti i sad će svaka ledina i svaka pustinjska ploha visjeti na svoju stranu. Upravo se to možda dogodilo i ovdje, pa makar i prvi put na Zemlji i sad možemo samo bespomoćno čekati da vidimo hoće li se takve pojave masovno zaredati na našem planetu. Doduše, da je prvi put, nije. Opće je poznato da već odavno, ali samo jedna, slična kosa visoravan postoji i na glavnom gradskom trgu u čuvenom toskanskom gradu Sieni i da je to područje koje se od ovog našeg, danas izučavanoga, razlikuje po tome što tamo ima chiantija, a na ovom našem graševine. Ono takvo područje u Sieni je danas na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine pa bi pod hitno za taj popis trebalo predložiti i ovo naše.
Naš novopečeni astronaut i zemljolog Guy i u slučaju kosih i visećih ploča dvoumi se objašnjavajući njihovo porijeklo, kao što se dvoumi oko svega dosad. To samo dokazuje da još mora mnogo učiti da bi shvatio sve moguće pojave i posljedice tih pojava, kako po svemir, tako i po naš planet. Naime, postavio je tezu da su te kose plohe možda i umjetnog porijekla, da su čista ljudska reakcija na galopirajuću prijetnju globalnog zatopljenja. Po Sieni galopiraju konji, a ovdje galopira prijetnja. Naime, kao posljedica globalnog zatopljenja moguća je i povećana količina padalina. Ljeti obilni pljuskovi, a zimi obilan snijeg. Kose plohe, pod pretpostavkom da su umjetnog porijekla, napravljene su da omoguće brže slijevanje vode ljeti i brzo samostalno proklizavanje debelih nanosa snijega, po uzoru na strme krovove alpskih kuća. Tko bi pametan vozio ralice po krovovima! Možda je ovo, dakle, racionalan razlog zbog kojeg treba ignorirati vaservagu.
E da, i onda sam se probudio. Guy Laliberte, kanadski milijarder, trenutačni svemirski turist koji nam ovih dana maše iz međunarodne svemirske stanice iz orbite oko Zemlje na visini oko 300 kilometara iznad naših problema, oprostit će mi na ovoj šali, a i morao bi, bar zbog posla kojim se on bavi. Žargonski rečeno, on je cirkusant, gutač vatre i osnivač poznatog Cirque de Soleil. Guy, generacijo, Tebi želim sretan put i povratak, a sebi da dođem bar u priliku putovati tim istim putem. Ne moram ja stvarno putovati, dovoljno je samo da budem u mogućnosti kupiti tu kartu kad bih htio. Možda vam je ova priča malo neobična, izvanserijska, ali nisam imao strpljenja čekati 1. april. Konačno, onda više gore ne bi bilo ni Guya da mi daje inspiraciju…
Ako pitate kako današnja priča pristaje u “Svemirski kutak”, reći ću: “A kako ne? Jesmo li u kutku? Jesmo. Jesmo li u svemiru? Jesmo. Svi smo mi u svemirskom kutku…” Nego, nisam još gotov s pričom. Ima još! Dosad sam pričao što sam sanjao. A sad ću vam ispričati što sam stvarno doživio ne jednoj jutarnjoj kavi u kanjonu A. G. Matoša.
Prije toga jedna digresija. Ovoga sam proljeća objavio predviđanja budućnosti našega grada jednoga našega sugrađanina koji smatra da globalno zatopljenje vodi povećanju vodenih površina na svijetu pa je tako za naš grad predviđao venecijanski scenarij. Kako vidimo, nažalost je pogriješio. Sve vodi prema pustinjskom scenariju… Dakle, zadržite pred očima i dalje danas spominjani pustinjski ambijent. To je pozornica na kojoj se odvija sljedeća drama.
Sjedim ja tako neki dan u izrazito sunčano dopodne, s dobro poznatim kolegom, za jednim od onih stolova jednog od onih kafića na jednoj od onih danas spominjanih kosih ploha. Upravo sam izmjerio pod kojim mi se kutem u odnosu na zamišljenu mirnu površinu mora nagnula površina kave u šalici preda mnom. Kad odjednom, kao preko Sinajske pustinje na putu za Kanaan, ugledam kako preko zaravni hoda oveća grupa ljudi. Nije važno tko je bio Mojsije, a tko Aron, ali mi je bilo interesantno kako su se ti novi i meni nepoznati ljudi veselo raštrkali između gomile porazbacanih ploča po zaravni. Kao da traže one dvije na kojima bi trebalo nešto pisati. Velika većina njih nosila je fotoaparate u ruci. I to kakve! Upravo su se nadmetali tko ima “Ferrarija”, a tko “Lamborghinija”. Jedna simpatična gospođa dođe do nas, jedinih koji smo toga časa sjedili na toj kosoj plohi, pa nas zamoli za dopuštenje da nas fotografira. Valjda kao dokaz da je život jako raširen na našem planetu, pa ga tako ima čak i ovdje. Rekoh ja da može, ali imam dva uvjeta. Prvi, da mi ne stavlja fotku na Facebook, jer to ne bih mogao podnijeti, a drugi da je ne stavlja u svoj novčanik, jer to njen muž ne bi mogao podnijeti. Nakon dogovora, pristao sam. A nakon klika i pregleda svog uratka, konstatirala je da izgledamo tako blaženo i smireno, tako spokojno. Dobro je, rekoh, sve dok je s prvo slovo. Pitala je kako je to moguće da smo tako mirni. Uvijek tako izgledamo dok zurimo u prazno, odgovorio sam, a onda sam si dao za pravo da i ja postavim njoj neko pitanje. Odakle dolaze. Odgovori mi da se radi o fotosafariju fotokluba iz Đurđevca. A, rekoh ja, shvaćam, propadaju vam Đurđevački peski, obrasli su vam u drveće i vinograde, pa ste sad došli na našu atrakciju, na novoosnovane Križevačke peske… Eto, tako sam vam ja već počeo promidžbu kao pravi lokal-patriot.
A ti su mi Križevečki peski još zbog nečeg simpatični i dragi. Bude mi sjećanje i nostalgiju na moje mlade gimnazijske dane. Na dane kad su nas vodili u kazalište u Zagreb. Svi mi, gradska djeca, na putu do željezničkog kolodvora morali smo prolaziti pored ciglane u Tomislavovoj ulici. A iz nje se vrlo često cijedilo preko nogostupa nekakvo crveno blato, kišom natopljeni sitan cigleni pijesak. Jadna čistačica u HNK-u ili “Komediji” nije trebala biti školovana forenzičarka da odmah, vrišteći u sebi, konstatira odakle su ta djeca došla. Lagani crvenkasti film preko poda u predsoblju kazališta nedvojbeno je ukazivao na naš identitet kojim smo se ponosili. Tako sam danas ponosan na Križevečke peske. Plave antilop cipele više mi nisu plave nego pješčano sive kao nekad sajmonice iz one čuvene i drage, a danas i jadne, tvornice obuće u glavnom gradu županije. Crne hlače do koljena su mi sivkaste. Pustimo sada to što mi je ne samo stan nego i krevet već pun pijeska, to je samo kolateralna žrtva za jedan viši cilj. Takav prašan hodam po svijetu i pronosim zrnca svoga grada svijetom. Kamo god idem, kamo god putujem, kamo god dođem, siguran sam da sam bar mikronsko zrnce svoga grada donio i ostavio. Sijem svoj grad svijetom. Nosim Križevce u srcu i na cipelama. Mislite da nije tako? Ne vjerujete? Baš me briga, ja znam da netko to od gore vidi sve. Recimo, Guy Laliberte. 300 kilometara iznad mene. A možda i još netko. Još viši od njega.
Komentari su zatvoreni.