New Orleans

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself
What a wonderful world

(Louis Armstrong Satchmo, 1968.)

Imao sam sreću par dana boraviti u New Orleansu. I sada, koju godinu kasnije, kad brazdim uspomenama, prebirem po sjećanjima i “putujem”, najčešće boravim u tom prekrasnom gradu, ispod neba boje vanilije, na obalama veličanstvenog Mississippija. I, ako me jedne srijede pogodi sedmica na lotu, vratit ću se još jednom u French Quarter, dio grada koji me osvojio zauvijek.

U grad koji je sa svih strana okružen vodom ili morem možete ući jedino preko mostova. Glavni, sjeverni ulaz s kontinenta vodi vas autostradom s četiri trake u oba smjera, podignutom na betonske nosače, koja premošćuje jezero Pontchartrain preko kojeg se vozite dva sata, svuda dokle vam pogled seže vidite jedino vodu, stabla i plutajuće otoke, koji pejzaž čine nestvarnim, a cesti kao da nigdje nema kraja.
Kad dođete na stari impresivni čelični most na prilazu gradu, panorama New Orleansa pojavi se u svoj svojoj raskoši, u izmaglici koja samo povećava tajanstvenost i iščekivanje susreta sa simbolom Američkog juga, ali ujedno i atipičnim, ponajmanje američkim gradom. Kolone automobila koje se slijevaju u grad prisiljavaju i vas da žurite, ubrzate, a obuzima vas želja voziti što sporije, gledati što dulje i vidjeti što više. Prilaziti New Orleansu polako isto je kao osvajati tajanstvenu lijepu ženu, a biti siguran u svoj uspjeh. Na kraju, grad osvoji vas, pa mu se predate i poželite ostati u njemu zauvijek. Ljubav na prvi pogled, ali i za sva vremena!

Taj čaroban grad simbol je kozmopolitizma koji kao da nema granica. Stanovništvo je toliko miješano po svom porijeklu, boji kože, vjeri, kulturi, donesenoj i sačuvanoj tradiciji, a živi u savršenom skladu. Stječete dojam kako je cijeli svijet zastupljen barem s jednim ljudskim likom, pa se u svom zadovoljstvu i sami osjećate građaninom svijeta. Politike u tom gradu pak ima najmanje i kao da nikoga ne interesira. Kamo god da vas put nanese, u restoran, noćni klub, plesnjak, muzej, crkvu, poželite ostati zauvijek! Samo vas ograničeno vrijeme boravka i želja da vidite što više potiče da se krećete i zavirite u svaki kutak tog slikovitog  grada.
Kako god sam i sam želio “protrčati” gradom i vidjeti što više u par dana boravka u državi Louisiani, već na početku obilaska, u centru u znamenitoj “francuskoj četvrti”, u čuvenom Bourbon Streetu zastao sam u baru “Crazy Corner”, veličine našeg malo većeg kafića. Živa glazba peteročlanog benda, izobilje bluesa i soula pomiješanog s autentičnim južnjačkim ritmom osvaja vas u trenu. Privučen tom glazbom ušao sam u lokal, sjeo na pod s koktelom “Bloody Mary” u ruci i zaboravio odakle sam stigao i kamo me put vodi. Vrijeme mi je stalo u slici srednjovječnog para koji je na malom plesnom podiju plesao uz ritam glazbe koju oduvijek volim i koja mi i sada predstavlja izlaz iz sjete koja me zna obuzeti i u kojoj najčešće pronalazim svoj duševni mir.

Sve ovo vam govorim potaknut događajem kojem sam neki dan prisustvovao u jednom križevačkom društvu, a odnosila se na navodni sukob rođenih Križevčana i doseljenika u grad. Otvorenih usta slušao sam zapjenjene aktere koji su svim svojim intelektualnim kapacitetom i žarom tumačili kako su “dotepenci” zlo koje je krivo za to što je grad izgubio svoj identitet, autentičnost, jezik i kulturu po kojoj je bio poznat. Ksenofobija je, kao pojava i karakteristika, do tada meni (i samom “dotepencu”) bila nepoznata i bio sam (i još sam) uvjeren da Križevčani nemaju tu crtu primitivizma, pa se baš zbog toga nikada nisam osjećao zakinutim ili manje vrijednim samo zato što se nisam rodio u Koprivnici kao i 92% živih stanovnika moga grada.
Pljuštale su optužbe u kojima su dotepenci uzurpirali bolja radna mjesta, političke funkcije, dobili stanove, napravili kuće, upropastili gospodarstvo, pokvarili autentičan jezik, zagadili kulturu, klanovski se povezali i sve to upregli u svom naumu da istisnu starosjedioce, dok su domaći ljudi morali otići iz grada. I kolikogod sam sve izrečeno smatrao ludošću i neobrazovanošću “autora”, toliko me sve izrečeno potaknulo na pitanja koja bih postavio “budalama”, ali moj stav da s njima ne treba polemizirati već ih ignorirati nadvladao je želju za polemikom.

Svijet je postao globalno selo, mješavina naroda i kultura, bogatstvo koje pametni umiju iskoristiti na dobro mjesta svog življenja. Svatko od nas sa svojom kulturom, obrazovanjem i ljudskošću obogaćuje sredinu u kojoj živi, a svojom sposobnošću i poštenjem pridonosi općem dobru. Svuda je na svijetu tako, samo još u “spiljama” ljudi misle i sude drugačije.
Pa ipak, pitam te “zombije” koji se odupiru razumu, čime sam ja, koji sam odrastao i školovan u gradu u kojem od 11. stoljeća postoji teatar, u kojem je Petar Zoranić 1536. napisao “Planine”, Hrvatska čitaonica ustoličena 1807., a gimnazija 1866., zaslužio da me se etiketira i optužuje da moje prisustvo unazađuje ovaj tužan, devastiran grad i da mu ne želim dobro? Tko mi, poslije 30 godina boravka ovdje, ima pravo reći da nisam Križevčanin ili da sam manje Križevčanin od onoga koji je sišao s obronaka “brijega”, čijem se despotizmu i urbanom zločinu suprostavljam svim snagama svoje riječi i uma i – ispaštam zbog toga?

Jesu li moj rad, moja borba i moj doprinos manje značajni ili manje sveti, pitam vas urlatore koji poslije sedme runde gemišta prebrojavate doseljenike po prezimenima; jesam li ja kriv što vi utjehu za svoje životne neuspjehe tražite u meni i drugima, a ja za svoje u sebi samome i fundusu gradske knjižnice Franjo Marković?
I dajte, protuhe, ne igrajte se karmom, ne tjerajte me da odem. Pa 14. dan poslije mog odlaska iz New Orleansa uragan Katrina porušio je dvije trećine grada. Hoćete da se i vama to dogodi? Prošećite gradom, zar vam vaš Neron nije dovoljan!?

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.