Leo & Štef

I dok su Pišonju unosili u hitnu
On ugleda Mjesec iznad sebe i reče:
„Bože, kako neki mogu gore,
A ja i Žuga ni na more…!“
Poslije toga je pao u nesvijest
I više nije mogao čuti
Kako se još dugo na nebu
Smijao Mjesec žuti

(Zabranjeno Pušenje, 1987.)

U gradskoj idili, u kojoj pod dirigentskom palicom Ilirca preporoditelja svaka stvar stoji na svom mjestu, i u kojoj se simbioza ljudi i prirode vidi na svakom koraku, samo je jedan neprilagođeni lik koji prkosi pisanim zakonima i logici. Vlasnik crnog Mercedesa registracije „KŽ-LeoŠtef“ heroj je otpora, lučonoša prkosa i protesta spram „establišmenta“. Dok ja po gradu tražim parkirno mjesto, njegov limeni ljubimac hladi se u hladu ili peče na suncu, najčešće usamljen kao čovjek koji je sam sebi dovoljan.

Na bankini, na pješačkom prijelazu, u pješačkoj zoni, baš ispred mjesta sa znakom zabranjenog parkiranja, ponekad kao duh ili svjetlost, mijenja mjesta i kao da me prati u mom lutanju za spokojem, nezaobilazan je i kao dami viče: „Gledaj, ja mogu sve!“ Vlasnik vozila ima sve ono što gradski mangup, otporan na metke i pamet, traba imati.

Radoznalost me progonila dvije-tri godine pa sam mu se poslije duge pripreme i opreza obratio:
– „Stavljaju li vama policajci uplatnice za krivo parkiranje?“, upitam ga.
– „Da, stavljaju, da samo znate koliko ih imam! Cijelu kolekciju, posloženu po datumima. Sakupljam ih kao kolekcionar marke.“
– „Kako plaćate sve kazne, čovječe? Idete odmah u Finu ili čekate poziv suca za prekršaje?“
– „Ne plaćam, ništa ne plaćam“, kaže mi oholo, „pišem žalbe dok sve ne ode u zastaru.“
– „Pa na što se žalite, auto ostavljate  posvuda, tamo gdje ja ne bih ostavio ni cipele?“
– „Gospon, jel bute vi to napisali za novine“, pita, „ako vam ja ispričam kako izlazim na kraj s kaznama, uplatnicama, policijom, sudom?“
– „Hoću, da, ali samo ako mi vaša priča bude uvjerljiva, ako joj povjerujem“, govorim mu.
– „Uvjerljiva, kak’ mislite uvjerljiva, pa zar vam ovo što vidite i iz onoga što vam kažem treba nešto uvjerljivije?“
– „To je u redu“, kažem, „ali mene zanima zašto to radite, i s kime vodite rat, kome prkosite. Svi plaćaju kazne, ja plaćam kazne, idem na sud, uzimaju mi bodove, dva puta sam ispao iz prve lige i polagao ispit, iz početka. Po čemu ste vi iznimka, to me zanima.“
– „Je, kad ste bedasti“, opali mi, Stjepan se zove, pljusku. „Ja sam studirao pravo i znam ga bolje od cijele policijske stanice i sudaca, zato mi nemreju niš’!“

– „Na što se tužite u žalbama? Pa sami znate da ste parkirali na zabranjenom mjestu, ja mogu svjedočiti za barem sedamsto prekršaja“, provociram ga.
– „Žalim se na kazne.“
– „Što se žalite ako znate da su policajci u pravu?“, inzistiram. Preskače odgovor pa mi se nudi: „Ak’ vam zatreba, a ne znate pisati, mogu vam pomoći kod žalbi ak’ vas ulove, ne bute platili kaznu, garant!“
– „Stjepane, hvala vam, ja svoje kazne skupo plaćam!“
Čudi se, ne shvaća, sumnja pa će:
– „Pa kak’ niš ne shvaćate, gospon!“, srdi se.
Sam sam sebi smiješan, i zaista ne shvaćam, a želio bih. Možda sljedeća priča sadrži odgovor kako Stjepan čini prekršaje, uzima uplatnice i ne plaća kazne. Jednom davno na jutarnjoj kavi u društvu su se za stolom zatekla i dva mlađa policajca. Na pitanje kako ne mogu izaći na kraj sa spomenutim vozačem, policajac je odgovorio protupitanjem.
– „Znate li vi da je on opasan tip, PTSP i to… a da ja doma imam dvoje djece?“ Puno toga bilo mi je jasnije, ali sam mu odgovorio:
– „Kad ste birali zanimanje, znali ste da je svijet pun čudnih likova, od komedijaša do luđaka!“

Stjepan se i dalje igra s prometnom policijom. Auto ostavlja gdje poželi. Policajci ostavljaju uplatnice ispod brisača, a on ih sakuplja i poslije večernjeg filma piše žalbe.
– „Zašto poslije filma?“, pitam.
– „Tada mi najbolje radi mozak!“, smije se sebi i mom pitanju.
Vjerujem da mu mozak radi jer da ne radi, u zastaru bi otišao Stjepan, a ne  prijave ili kazne! U međuvremenu sam ga bolje upoznao. Samouvjereni cinik, pozer, fiškal iz kućne radinosti. Kartaš i kockar za sitnu lovu, bezopasan, gotovo „simpa“ tip. Zove me jučer preko ceste:
– „Gospon, promijenio sam tablice, umirovio sam ‘Lea i Štefa’“.
Da, tablice su nove, a navike stare. Igra svoju igru i dobiva. Prije sam navijao za policiju, sada sam Stjepanov „fan“, uvjerio me je da mu nitko „zgora“ ne pomaže, da sa zakonom nakraj izlazi sam.

Ipak, dok sam pisao ovaj tekst, sinulo mi je što je Stjepan prešutio. Prijave sucu za prekršaje idu preporučenom poštom. Isporučuju se na ruke. Dok pošta radi i Stjepan marljivo radi, pa mu ne mogu uručiti poziv za sud. On radi baš na sudu, pravosudni je policajac. Labirint kroz koji je lako naći izlaz, razmišljam.

Stjepan iz Poljane moj je idol, on je moderni Čaruga, sam protiv svih, a ja sam njegov jatak! Za to vrijeme policajci su danju u gradu nevidljivi, jer noću puno rade. Da netko vikne „Pljačka!“, valjda bi prije stigla policija iz Darde, nego ovi naši. Uvjerio sam se u to na  blagdan Tijelova. Dok smo moja Alisa i ja na „Kuli“ motali zadnju travu, da lakše prebrodimo tugu rastanka, policajac u uniformi u sjeni zvonika Sv. Križa čekao je da iz Latina izađu „tatini sinovi koji jedu malu djecu“ da ih u lancima odvede u stanicu. Ponudio sam mu „joint“, a on se hladno zahvalio: „Na dužnosti sam!“ i vratio se – poslu?!

Od ponedjeljka gore u centru sakupljam potpise da se Čarugi izda „bjanko“ dozvola za slobodno parkiranje. U slučaju da mi referendum ne uspije i konačno ga  pošalju u Lepoglavu, poručujem mu: „Štef, ne gubi vjeru u ljude i ne tuguj. Pisat ću ti svaki tjedan i slati pakete s kolačima! Sužanj sam tvog prkosa i jatak – do kraja!“

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.