Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

In memoriam – Saša Meršinjak

U Zagrebu je ovoga tjedna u 58. godini preminuo pjesnik, prozaist, esejist, novinar, filmski i likovni kritičar, zagrebačka hodajuća legenda Saša Meršinjak. Dugogodišnji voditelj kultne zagrebačke književne tribine Jutro poezije već je za studentskih dana u Zagrebu uređivao Polet i Studentski list, a u književnosti se javio početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Književni mu je prvijenac bila zbirka pripovijedaka Akrobati, a slijedili su romani Predstave na granici i Ispovjednik te još po dvije zbirke pripovijedaka i pjesama. Kao pripovjedač Saša Meršinjak pripadao je naraštaju hrvatskih pisaca fantastičara, a čest mu je motiv bio odnos politike i vlasti prema pojedincu, dok je u poeziji bio nastavljač neofuturizma omiljenog mu Josipa Severa. Bio je slobodni umjetnik i zagrebački boem, djela su mu prevođena na strane jezike, a za svoj je osebujni književi rad višekratno nagrađivan. (HRT)
Na Portalu Križevci.info objavljujemo sjećanje na ovog umjetnika, iz pera križevačkog književnika Petra Babića, koji je prije nekoliko godina priredio pjesnički događaj na kojemu je pokojni Meršinjak gostovao.

Otišao je najveći zagrebački boem stare garde… Sad kad ga se sjetim, njegovog inteligentnog i vrcavog pogleda, a opet dječački dobroćudnog, dostojanstva kojim je kročio zagrebačkim ulicama (premda je u očima tadašnje i današnje elite zacijelo izgledao kao neugledan, neobrijan, u trošnom mantilu i kišama nagriženom šeširu, čudan starac) – ostaje samo gorak osjećaj iskrene tuge i žalosti što ga više neću vidjeti.

Prvi put sam ga sreo na jednom od njegovih Jutara poezije, u Palmotićevoj, i tada mi je cijela ta situacija bila ujedno i genijalna i bizarna. U to vrijeme služio sam zadnje dane vojne obveze na Črnomercu, pa sam pobjegao sa straže, a samo da tu vruću i osunčanu subotu stignem na Meršinjakovo Jutro poezije. Upao sam sa zasljepljujuće i prometom zakrčene ulice u jedan opskurni bircuz, i imao sam dogovoren sastanak s pjesnicima iz udruge Gamad, koji su tamo svaku subotu nastupali. Nisam znao kako dečki izgledaju, pa sam se u svojoj glavi malo poigrao inspektora, odlučio sam sjesti na neko tamnije i neuočljivo mjesto (premda je cijeli birc bio u polumraku podruma), i vidjeti što će se događati. Drugi odjeljak kafića, a bio je to i restorančić s ribicama, ubrzo napunio s podosta starijih gospođa i gospode.

U jednom trenutku pomislio sam da nije nekakva zabuna, da možda nisam na nekom skupu umirovljenika, a onda se pojavilo i par mladih djevojaka, mladića, i nakraju se pojavio gospodin Meršinjak. Bio je on onizak čovjek, s dugom ispucalom bradom, a dugogodišnja bolest grla, učinila je njegov glas jedinstveno hrapavim i potmulim. Izgledao je poput kakvog gurua i u maniri kabaretskog voditelja objasnio nam pravila igre, i čitanja su počela. Shvatio sam da svatko od četrdesetak prisutnih piše pjesme, i svi su imali pripremljene materijale. Nakon što bi svi pročitali svoje nove uratke, bacili bismo ime s najboljom pjesmom u njegov šešir, i nakon brojanja Saša Meršinjak dodijelio bi pobjedničkoj pjesmi nagradu. Taj put pobijedila je ‘mačka u crvenom haljetku’ koja je sjedila do njega, i dobila na dar umjetničku grafiku, pa sam na trenutak posumnjao u regularnost natjecanja.

No, naravno, sve se to odvijalo u tako pozitivnom ozračju da je i ta nagrada zapravo bila Meršinjakova igra. Ljudi su napustili birc zadovoljni, bakice su bile ponosne što su nastupile i što ih je toliko ljudi ozbiljno saslušalo, a mlađa ekipa se okupila oko njega. On je tada sjeo u trećem odjeljku i počeo igrati šah, a ture gemišta su nam se samo slijevale. Ne moram ni naglasiti da smo se tada upoznali i proveli par sati u ugodnom razgovoru, a zbog čega sam u vojarni dočekan kao državni neprijatelj. Kad sam im rekao da sam zakasnio zbog čitanja poezije, ostavili su me na miru, valjda su pomislili da sam lud.

Nakon toga često smo se družili i sretali, i tada sam sam u sebi razbio predrasude koje mnogi imaju kad čuju riječ boem. Naime, Saša Meršinjak se nije opijao, i koliko god zaraslo izgledao, uvijek je bio čist, mirišljav i uredan, a njegovo znanje i upućenost u književnost, ponekad bi dosezala mistične dubine. Jedna od njegovih omiljenih pozicija bio je Staklenjak na izlazu s Jelačićevog trga prema Ilici. U tom mjestu koje je još imalo dašak starih vremena, konobaricu u borosanama, mušterije koje svrate na jedan brzinski konjak, razgovarali bi o svemu i svačemu.

Drugo mjesto kamo bismo zalazili bilo je stotinjak metara niže, na drugom katu u Klubu Istrana. U to mjesto sam isprva odlazio s Jurom Iskrom, također pjesnikom, koji je porijeklom iz Rovinja, a kasnije kad su me članovi upoznali, prihvatili su me kao svoga. Ondje je bilo jedinstvenih večeri, prvo, odozgora je kroz zatamnjena stakla pucao pogled na kupce i šetače po Ilici, imali su dva-tri računala s besplatnim internetom (govorimo o početku nultih), biljar, i najdivnije – nekakvu kvarnersku pivu koja je koštala (samo) 6 kuna. Sjećam se jedne večeri sa Sašom Meršinjakom u Klubu Istrana kada mi se pojadao nad svojim životom, roditelji su ga kao malog tukli, a kasnije su uslijedile i druge tegobe. Bio je izrazito otvoren čovjek koji je beskompromisno govorio o sebi, politici, živeći poetiku koju je pisao.

Zato mi je on bio prvi gost na prvom Poluvremenu poezije koje sam organizirao u Križevcima, u atriju Doma HV. Bilo je to u lipnju 2002., a tada je s njim došlo i desetak pjesnika iz udruga Gamad i Stepski vuk, te ekipa HTV-a koja je o njemu snimala dokumentarac. U tom filmu ne vide se toliko Križevci, ali ostao mi je u sjećanju zadnji kadar gdje Saša Meršinjak (čini mi se s bocom vina) sjedi na grobu Tina Ujevića. Zadnji put sreli smo se u Jurišićevoj prije dvije godine gdje je imao stančić. Njegova bolest grla se pogoršavala, znao bi se zakašljati i to bi trajalo par minuta, a ostao je i dalje strastven pušač. Na sve nagovore da se okane dima, nehajno bi odmahnuo rukom…

Saša Meršinjak objavio je tek dva romana: Predstave na granici (1978) i Ispovjednik (1978) te zbirke pripovijesti Akrobat (1974), Lude gljive (1998) i Gordijski čvor (2002). Za života su mu izašle dvije zbirke poezije: Šahovska polja spavača (1979) i U ruhu gurua (1994), a u rukopisu je ostao Snježni leopard. Kao voditelj Jutra poezije utemeljio je nagrade za poeziju "Josip Sever" i "Ružica Orešković" za mlade pjesnike te pokrenuo izdavaštvo, tiskajući u biblioteci "Jutro poezije" knjige i afirmiranim i neafirmiranim pjesnicima. Sa Sašom Meršinjakom otišla je jedna pjesnička veličina poslije koje zagrebačka boemska scena više nikad neće biti ista.

Hvala ti, gospodine Meršinjak, na svakom našem druženju.