O(H) MEN! ili ‘Čovjek koji bi selio bunare’


Prolog: „Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka, ali već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.“ – George Orwell: Životinjska farma

Dar govora je bogatstvo, al’ šutnja je zlato. Prva i druga ljudska osobina, ako je čovjek koristi u skladu s potrebama, može biti jednako korisna kao i simpatična, ali za pojedine ljude i profitabilna. Iz ovog zadnjeg saznanja izvire sve zlo individue i društva kao takvog.
Dati sugovorniku priliku i vrijeme da kaže svoju misao, stav i prenese poruku miljeu kojem se obraća i mediju koji koristi pak, izraz je elementarne pristojnosti pojedinca. Još više je važno da onaj kome se čovjek obraća prosudi da je izneseno „njegov osobni stav“ temeljen na saznanju, obrazovanju i kulturi. Ali, prije svega na profesionalnom poštenju. Gledam i slušam ovih dana gospodina koji ima silne pretenzije biti advokat jedne pogrešne ideje, krive nakane, nadolazeće štete i mislim kako je, uz sve navedeno gore, ipak imati ponos i čist obraz ono najveće bogatstvo pojedinca.

Začuđujuća lakoća promjene stavova, kriterija, krivih prosudbi i neistinito iznesenih činjenica (uz ponudu nagrade ako navodi nisu točni) izrečenih u eter, autora diskreditiraju i ogoljuju do kosti, ali poznavajući lik, siguran sam da je to njegovo djelo tek naznaka onoga na što je sve spreman. Otvorenih usta da dođem do kisika u kratkim predasima njegove šutnje, ali i čudu spram izrečenih ideja, saznali smo da je spreman ne samo čupati naša stoljetna stabla, već i seliti naše stare bunare i spomenike, pomicati prometnice… Čovjek sa sto ruku, rekao bih, ali i čovjek sa stotinu lica, nedvojbeno.
U ime ideje koju osporavaju mnogi, a čiju cjelovitost, svrsishodnost i materijalnu opravdanost znaju i razumiju samo rijetki i odabrani, „glasnogovornik aktuelne vlasti“ oduzima nam pravo da mislimo drugačije i u svojoj nakani da nas u tome spriječi spreman je od 90 minuta jedne radio emisije voditelju i dvojici sugovornika oduzeti točno 50 minuta. Kakva lakoća obećanja, kakva lakoća izvedbe. Kakav šarm poluistina ili nekompetentnosti. Kao da živimo u nekom drugom vremenu, u kojem je istina „politbiroa“ bila i naša istina koja nije podložna preispitivanju, a još manje promjenama.

Gospodin je David Copperfield iz našeg malog grada. Čekam da me svojim čarobnim plaštom preseli zajedno s mojim stolom, stolicom i kratkom kavom, ravno u gradski park. Jer, po njegovoj viziji naše budućnosti, družit ćemo se i okupljati u parkovima, a ne na terasama naših omiljenih sastajališta. Već vidim moju omiljenu konobaricu kako mi donosi kavu pod sjenicu novoizgrađenoga trga u Strossmayerovoj, dok moje društvo i ja uživamo u hladovini novostoljetnih kestena, a našu tišinu ili tek šapat remeti baš novoizgrađeni stoljetni vodoskok.
I na kraju, poslije odrađenog posla uime ideje i grupe na čijim jaslama lagodno živi kao kameleon na sivom vječnom kamenu, kao vjetar prolazi pored nas na mopedu lica prekrivenog kacigom. „Vožnja po zakonu i niz vjetar“, ako je moguće pod krinkom, jedina je korisna i profitabilna vožnja ovoga grada i u ovom jadnom vremenu.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.